Prodan, Emilio (Emilijo, Milijo), vinar-podrumar, boćar, kuglač, sportski i društveni aktivist (Podkroh/Podkrog kod Kotli, 4.X.1905. – Poreč, 27.VIII.1982.).

Bio je najstarije od dvanaestero djece Josipa i Marije rođ. Vivoda. U matične knjige župe Hum upisan je kao Milko Dragutin, a u vrijeme talijanskog fašizma 1934. obiteljsko je prezime promijenjeno u Prodani. Nakon Drugog svjetskog rata vraćeno mu je prezime Prodan, ali je umjesto Milko službeno potvrđen kao Emilio, a u ponekim je dokumentima navođen kao Emil.

Pučku školu pohađao je u Humu. U vrijeme velike ekonomske krize i gladi nakon iznimno hladne zime, velika se obitelj 1929. preselila na Poreštinu, na stanciju Bašarinka kraj Nove Vasi, gdje su radili kao koloni. Emilio se 18.II.1933. u Novoj Vasi oženio Paulom Benčić iz rodnoga kraja (bila je iz nedaleke Blatne Vasi) s kojom je imao troje djece: Almu, Bruna (Stelija) i Alda.

Cijelo domaćinstvo Prodana preselilo se krajem 1930-ih na stanciju Žatika, tik do Poreča, gdje su bili koloni kod veleposjednika Stanicha. Emilio se sa svojom obitelji odselio početkom 1940-ih u Poreč, nakon što se zaposlio u vinskom podrumu tamošnjeg Poljoprivrednog instituta (Istituto Tecnico Agrario). U tom je podrumu, koji je djelovao u sklopu Poljoprivredne škole, nastavio raditi i u poraću kao kvalificirani podrumar, kasnije voditelj, doprinijevši kvaliteti njihovih vina za koje su često bili nagrađivani (isticala su se desertna vina Malvazija slatka i Muškat crveni). Umirovljen je 1970.

U Drugom svjetskom ratu potajice je surađivao s narodnooslobodilačkim pokretom (NOP), a u poraću se aktivno uključuje u društveni život Poreča. Članom Komunističke partije Jugoslavije/Hrvatske postao je 15.IV.1946. Bio je dugogodišnji član mješovitog pjevačkog zbora Kulturno-prosvjetnog društva „Joakin Rakovac“ (kasnije „Joakim Rakovac“), član Turističkog društva, Nogometnog kluba Jadran, Društva Naša djeca i dr.

Najviše se angažirao i istaknuo u porečkom boćanju i kuglanju. Bio je u neposrednom poraću član Kuglačkog kluba Jadran i njegove sekcije „boće“, a 1953. među inicijatorima osnivanja Kuglačkog kluba Istra, s boćarskom sekcijom (kasnije Boćarsko-kuglački klub Istra), te njegov prvi potpredsjednik. Potom je više od dva desetljeća bio predsjednikom kluba, naposljetku i doživotnim počasnim predsjednikom. Bio je aktivan i kao igrač, osobito u boćanju, u kojem je bio i kapetan momčadi te sudac. U boćanju su mu najbolji natjecateljski rezultati bili 2. mjesto u paru s Brunom Gržićem na prvenstvu Hrvatske u Zagrebu 1959. i 3. mjesto u četvorkama na prvenstvu Jugoslavije u Ljubljani 1960.

Za društveni i sportski angažman dobio je više priznanja, među kojima diplomu Boćarskog saveza Hrvatske (1965.), povelju Skupštine općine Poreč u povodu 25. obljetnice oslobođenja grada (1970.) te plaketu (1973.) i priznanje (1976.) Saveza organizacija za fizičku kulturu općine Poreč. Njegovo je ime nosio memorijalni boćarski turnir u Poreču.