Istarska markgrofovija

Istarska markgrofovija, povijesno-geopolitički pojam nastao u XI. st. Želeći oslabiti moć koruških vojvoda, njem. car Henrik III. (1039–56) izdvojio je Istru pol. XI. st. i predao je velikašu Ulriku Weimar-Orlamündeu kao samostalnu marku.

Zauzet ratovima u Poljskoj i Ugarskoj, borbom za investituru s reformskim papinstvom te sukobom sa svojim nasljednikom, car Henrik IV. (1056–1106) u Istri se potpuno oslonio na Ulrika i njegove nasljednike, čime je naglo ojačala uloga istar. crkvenih i svjetovnih feudalaca. Ulrikovim imenovanjem za istar. markgrofa Carstvu nije uspjelo steći i područje od Učke do Rječine, a Ulrik je nastojeći vojnim pohodom (1069–70) prisvojiti taj prostor, smrtno ranjen u okršaju sa svojim šurjakom i tadašnjim banom Dmitrom Zvonimirom (kasnijim hrvatsko-dalm. kraljem). Ist. Istra je pod upravu istar. markgrofa došla tek u razdoblju nakon smrti posljednjega hrv. kralja iz dinastije Trpimirovića Stjepana II. (1091) i dolaska Kolomana Arpadovića na hrv. prijestolje (1102), najvjerojatnije u vrijeme markgrofovstva Ulrikova sina Popona (1090–1101). Budući da Popon nije imao sinove, na položaju markgrofa nasljednim su se sustavom po ženskoj liniji tijekom XII. st. smjenjivale velikaške obitelji Sponheim i Andechs-Meranski. Kako je tijekom tog stoljeća carska vlast u Istri bila bez utjecaja i kako su sami markgrofovi (kao moćni knezovi obnašali su više različitih i važnijih funkcija diljem Carstva) Istru prepuštali svojim namjesnicima te ih ondje i obdarivali velikim posjedima, narušeno je upravno jedinstvo markgrofovije i omogućeno postupno osamostaljivanje gradova (autonomija komunalnog tipa) – osobito na zap. obali Istre, gdje je Venecija kao zaštitnica gradova snažila svoju poziciju i utjecaj. Do prekretnice u raspolaganju markgrofovijom kao obiteljskom baštinom Andechs-Meranskih došlo je 1209. Car Oton IV. predao ju je na upravu akvilejskom patrijarhu Volfgeru (Akvilejski patrijarhat) nakon što je Henrik IV. Andechs (kao jedan od osumnjičenika za umorstvo cara Filipa Švapskog) osuđen na zasjedanju njem. staleža u Frankfurtu (1208) i kažnjen gubitkom svih gospoštija i državnih lena, pa tako i Istarske markgrofovije. S obzirom na položaj novih markgrofova, koji kao crkveni velikodostojnici nisu mogli neposredno djelovati na vojnom planu, čelništvo je gradskih zajednica Istre nastojalo uz pomoć Venecije izboriti punu komunalnu autonomiju. Takav je razvoj događaja doveo do odlučnog protuudara istar. markgrofova (akvilejskih patrijarha). No markgrofovi su se morali oslanjati na pomoć svojih advokata – pripadnika moćnih plemenitih obitelji, koje su u takvim službama vidjele priliku za ostvarivanje vlastitih interesa. U takvom su okružju gradske zajednice postale predmetom spora Venecije, istar. markgrofa i velikaških obitelji Istre, koji je završio predajom gotovo svih znamenitijih gradova zap. Istre Mlečanima (Poreč 1267., Umag 1269., Novigrad 1270., Sv. Lovreč 1271., Kopar 1279. te Piran i Rovinj 1283). Mirovnim su se ugovorima s Venecijom (1291. i 1307) markgrofovi morali pomiriti s tim gubitkom. Slom moći obitelji Castropola u Puli (1331) bio je presudnim događajem za cjelovitost Istarske markgrofovije, jer je time izgubljeno zadnje veliko markgrofovsko uporište na jugu Istre. Konačan udarac markgrofovima (patrijarsima) Venecija je zadala u ratu 1420–21. Tada joj je uspjelo u Istri zauzeti Labin, Plomin, Milje, Buzet i Kostel, ali i osvojiti samu Akvileju, čime je mlet. dužd nominalno postao istar. markgrofom. Iz tog su višestoljetnog sukoba na kraju kao pobjednici izašli Venecija i knezovi Gorički. Istra je u političkom smislu podijeljena na obalni (mletački) i unutarnji (austrijski) dio, pri čem je gradskim zajednicama u nastupajućim stoljećima bila namijenjena drugorazredna društvena i gospodarska uloga.

LIT.: D. Gruber, Povijest Istre, Zagreb 1924; C. De Franceschi, Storia documentata della Contea di Pisino, Venezia 1964; Knjiga o Istri, Zagreb 1968; L. Margetić, Rijeka, Vinodol, Istra, Rijeka 1990; P. Štih, Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri in na Kranjskem, Ljubljana 1994; D. Darovec, Pregled istarske povijesti, Pula 1996; M. Mogorović Crljenko, Istarski markgrofovi iz obitelji Weimar-Orlamünde u konstelaciji odnosa Carstva i papinstva u doba borbe za investituru, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch, 2003, 10.
I. Jurković