Weimar-Orlamunde

Weimar-Orlamünde, plemićka obitelj. Moć je te tirinške obitelji do razine knezova Svetoga Rimskog Carstva uzdigao Vilim II. Veliki od Weimara, koji je kao grof Helmegaua (od 965.), Altgaua (od 967.) i Viesichgaua (od 974.) stekao povjerenje bavarskih vojvoda Henrika Svadljivca i njegova sina Henrika II. Kada je Henrik II. postao carem (1002.), imenovao je Vilima vojvodom Tiringije. Treći Vilimov sin Popon I. (III.) oženio se Acikom, kćeri istarskoga grofa Vecelina, te je tim brakom obitelj Weimar zadobila Istru u vrijeme kada je car Henrik III. (1039.–56.) pokušavao obuzdati moć vlastitih rođaka iz kuće Salijaca, nasljednika dotadašnjega koruškog vojvode Konrada II. Mlađeg. Koruškom je odlučio upravljati sam, a Istru i Kranjsku uzdigao je u rang samostalnih markgrofovija. Istarsku je dodijelio na upravu Poponu, a nakon njegove smrti njegovu starijem sinu Ulriku.

Preuzevši Istru kao samostalan upravitelj (oko 1050.), Ulrik je feudalnu anarhiju pokušao obuzdati sazivanjem sabora (1061.) na kojem je svjetovnim i crkvenim odličnicima uspio nametnuti obvezu održavanja mira, reda i sigurnosti čitave markgrofovije. Bio je sudionikom u pohodu cara Henrika IV. na Ugarsku (1063.), kojim je riješeno pitanje nasljedstva ug. prijestolja. Tom je prilikom u nizu ugovorenih i ostvarenih dinastičkih brakova Ulriku postala suprugom ugarska princeza Sofija, koja je bila sestra Gejze i Ladislava te Helene, udane za Dmitra Zvonimira, budućega hrvatskog kralja. Usto, car ga je nagradio s dvadesetak kraljevskih posjeda (mansos) u Istri, među kojima su se isticali Buzet, Lupoglav, Boljun, Roč i Vranja. Zimi 1069–70. pokušao je svojoj markgrofoviji pripojiti hrvatski dio Istre, ali je naišao na otpor i pretrpio poraz od ujedinjenih snaga bana Dmitra Zvonimira, hercega Gejze i kralja Salomona. Uskoro je umro (6.III.1070), ostavivši petero malodobne djece: sinove Ulrika II. i Popona II. (IV.) te kćeri Richardis, Adelheid i Walburgu. Njegov brat Vecelin II. preuzeo je upravu nad markgrofovijom, a udovica Sofija udala se (1071.) za saskog vojvodu Magnusa Billunga. Vecelin je u nastupajućoj krizi Carstva (sukob cara Henrika IV. i pape Grgura VII.) ostao uz cara. Pružio je utočište prognanom kralju Salomonu te je uz njegovu i uz pomoć caru odanoga koruškog vojvode Liutolda Eppensteina pokušao nanovo osvojiti istar. dio Hrvatske (1079.), na što mu je papa zaprijetio izopćenjem. Weimari su se ipak domogli tog dijela Hrvatskoga Kraljevstva za sinova Ulrika I., koji su iskoristili bezvlađe u Hrvatskoj nakon smrti kralja Stjepana II. (1091), zadnjega Trpimirovića. Ulrik II. potom se odrekao markgrofovije u korist brata Popona II. (IV.), ali mu je zato ostao veći dio istarskih baštinskih posjeda. Nakon smrti Popona (3.I.1101.) trebao je preuzeti markgrofoviju, ali je car, sumnjajući u njegovu odanost, ustoličio markgrofom svojega pouzdanika Burkharda od Moosburga. Razočaran takvim odnosom, Ulrik je većinu svojih istarskih posjeda (Buzet, Boljun, Hum, Vranja, Kožljak, Buje, Grožnjan, Momjan, Oprtalj itd.) poklonio (1102.) akvilejskom patrijarhu Ulriku, bratu Liutolda Eppensteina. Povukao se na baštinska imanja u Tiringiju, gdje je kao zadnji izdanak Weimar-Orlamündea i umro (13.V.1112.).

LIT.: P. Lange, Zur Geschichte der Grafschaft Weimar-Orlamünde, u: Thüringen im Mittelalter. Die Schwarzburger, Beiträge zur schwarzburgischen Kunst- und Kulturgeschichte, 3, Rudolfstadt 1995; M. Mogorović-Crljenko, Istarski markgrofovi iz obitelji Weimar-Orlamünde u konstelaciji odnosa Carstva i papinstva u doba borbe za investituru, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch, 2003, 10.

Ivan Jurković, Istarska enciklopedija

Posljednja promjena: 1. 2. 2005., IE