Buje

Buje (tal. Buie), grad u sjeverozapadnoj Istri, sjedište gradske uprave, središte Bujštine (45°24′N; 13°39′E; 222 m nadm. vis.); 5182 st. (2011). Nalazi se u brežuljkastu krajoliku između Mirne i Dragonje, na državnoj cesti Pula–Kopar–Trst (D21), na raskrižju županijskih cesta za Umag, Novigrad, Momjan, Grožnjan, Kaštel i Buzet. Važno je cestovno čvorište, razvijene su trgovinska i uslužna djelatnost te prerađivačka industrija (industrija ukrasnoga kamena i betonskih proizvoda, elektronika). Sjedište je škola i kulturnih ustanova (hrvatska i talijanska osnovna škola, srednja škola, etnografski muzej, koji uz etnografsku ima i zbirku tradicionalnih zanata). Okolica je plodna i pogodna za poljodjelstvo: vinova loza (vinski podrum iz 1905), voće, masline, žitarice.

Povijesno središte grada nastalo je na prapovijesnoj gradini, koja je ponovno naseljena u kasnoantičko doba kao pribježište, te je refugij iz razdoblja seobe naroda prerastao u utvrđeno srednjovjekovno naselje. Prvi se put spominje 981. kao Castrum Bugle u povelji Otona II., akvilejskog patrijarha. Potom ga 1412. zauzimaju Mlečani, pri čemu su srušene gradske zidine, koje su nekoliko desetljeća poslije ponovno izgrađene. Buje su zadržale povijesnu sliku utvrđenoga grada na uzvisini. U starome dijelu raspoznaju se obličja srednjovjekovnoga obrambenoga prstena, zidina i kula. U blizini, na starom groblju izvan gradskih zidina, nalazi se crkva sv. Martina, s visokorenesansnim portalom. Župna crkva sv. Servula monumentalnih arhitektonskih oblika i inventara jedan je od najznačajnijih spomenika kasnobaroknoga razdoblja u Istri. Nakon rušenja prethodne, pravilno orijentirane trobrodne crkve, njezinu je izgradnju 1754. počeo G. Dongetti, a 1768. nastavio A. Naiber. Nedovršeno pročelje svjedoči o prilikama u doba kasne mletačke uprave. Visoko na pročelju sekundarno je smještena romanička skulptura anđela, a u gradnji su korišteni dijelovi prvotne crkve. Unutrašnjost je dvoranski koncipirana, s bogatim ukrasima (glavni i dva bočna oltara piranskoga majstora G. Albertinija, sa skulpturama sv. Servula i sv. Sebastijana mletačkog kipara G. Marchiorija). Slike pokraj glavnog oltara (Čudo sv. Servula i Mučenje sv. Sebastijana) pripisuju se Giuseppeu Camerati, mletaćkom slikaru prve polovice XVIII. st. Orgulje, koje s pjevalištem čine jedinstvenu kompoziciju, izrađene su u radionici Gaetana Callida (1791). Promjena orijentacije župne crkve zahtijevala je znatnija rušenja javnih zgrada na glavnom gradskom trgu. Preostao je samostojeći zvonik započet u kasnogotičkom, a dovršen u baroknom razdoblju. Od prvotne urbanističke matrice očuvana je i baza stupa za zastavu iz XVII. st. te patricijska kuća s kraja XV. st., koja sa zapadne strane zatvara trg. Unutar zidina očuvani su nizovi kuća iz razdoblja renesanse i baroka. Odlikuju se bogato ukrašenim prozorskim otvorima, portalima i krunama vodosprema. Srednjovjekovna crkva sv. Ivana Evanđelista barokizirana je u XVIII. st. U zapadnom dijelu grada nalaze se ostatci crkve Sv. križa. Izvan srednjovjekovnog obrambenog prstena, u neposrednoj blizini glavnog ulaza u stari grad, nalazi se crkva Blažene Djevice Marije, barokni zvonik koje skladno nadopunjuje konture grada iz smjera juga i jugoistoka. Na njezinu sjevernom zidu očuvan je prvotni, renesansni glavni portal iz 1497., s natpisom koji spominje donatora Pavla Račicu. Poput niza drugih primjera istovrsne arhit. dekoracije s naivnim figuralno-vegetabilnim motivima u Bujama, portal se pripisuje klesaru Mateju iz Pule. U bogatoj crkvenoj opremi ističe se renesansna skulptura Bogorodice s Djetetom Paola Campse i G. iz Malinesa, pozlaćena kovana rešetka, pala s prikazom Bogorodice sa sv. Maksimom i sv. Pelagijem biskupom te Luigijem Gonzagom (G. Pittoni, 1740), ciklus od 8 slika s biblijskim prizorima (Gasparo della Vecchia, 1711) te slike F. Zanelle iz druge polovice XVII. st. Drvorezbareno oslikano pjevalište iz prve polovice XVII. st. krase tri ulja na platnu bassanovske orijentacije, s temama marijanskoga ciklusa. Frescal, okoliš crkve opločen je i obrubljen manirističkom balustradom. Južni dio podgrađa s crkvom Blažene Djevice Marije u novom je vijeku bio utvrđen novim obrambenim prstenom. Ulaz u predziđe očuvan je ispod kuće u kojoj je smještena etnografska zbirka. Nizovi kuća u jugoistočnom i jugozapadnom podgrađu nastajali su tijekom XIX. i početkom XX. st. Iz razdoblja potkraj prve polovice XIX. st. potječe nekoliko klasicističkih palača.

Buje i okolica u novije su doba zanimljivi i za turističke projekte (hotelski i apartmanski smještaj, vinski podrumi, gastronomska ponuda, lovni turizam, jahački sport), posebice u rujnu, kada se održava tradicionalni Praznik grožđa.

LIT.: Bujština Il Buiese, Buje 1985; Acta Bullearum, Zbornik, I, Buje 1999; C. Ugussi, L. Limoncin Toth i L. Moratto Ugussi, Buje i okolica, Buje 2000.
Marijan Bradanović, Istarska enciklopedija
Posljednja promjena: 11. 5. 2018., ur.

http://www.buje.hr/

http://www.tzg-buje.hr/

http://grad-buje.net/

http://www.udu-istra.hr/