Duhan (lat. Nicotiana), biljni rod iz porodice pomoćnica (Solanaceae) s oko 60 vrsta.

Domovina mu je u suptropskim krajevima Amerike. U Europu je donesen na početku XVI. st., a počeo se osobito širiti u drugoj polovici XVI. st. U Istru je počeo stizati iz Venecije, gdje je uveden tek u XVII. st. Budući da se smatrao lijekom, prodavao se samo u „ljekarničkim trgovinama“ (botteghe degli speziali), koje su imale isključivo pravo prodaje u mletačkom i austrijskom dijelu Istre. Premda su se duhanu pripisivala čudotvorna svojstva u liječenju gangrene, kuge i svih vrsta rana, tek je u XVIII. st. na istarskom prostoru postao artiklom trgovine i fiskalne politike središnje i lokalne vlasti.

U Istri su nadzor nad trgovinom duhana obavljale dvije magistrature mletačke vlade: Providuri za zdravstvena pitanja (Provveditori alla Sanità) i Petorica mudrih za trgovačke poslove (Cinque Savii alla Mercanzia), od kojih je najstariji od 1723. nadalje nosio titulu inkvizitora. Od 1778. Petorica mudrih s inkvizitorom oštrim su mjerama nastojali suzbiti nezakonito poslovanje i krijumčarenje duhana. Unatoč tomu, duhan je u Istru dolazio iz Boke kotorske, Skadra, Ulcinja, Albanije, Dalmacije, s Levanta, apeninskih pokrajina Apulije (Puglia) i Marche (posebice iz Ankone i zaljeva Goro u delti rijeke Pad), a od 1732. iz Senja i Rijeke. Iskrcavao se na skrovitim obalnim mjestima, kako bi se izbjeglo plaćanje pristojbi, ali i zdravstveni pregled duhanskih listova (što se posebno naplaćivalo). Rovinj, Vrsar, Rabac i Plomin Luka bili su glavna stovarišta, odakle su se bale duhana karavanama magaraca i mula potajno odvozile u feudalne gospoštije, kojima mletačka vlada nije mogla izravno nametnuti svoje propise. Glavna su središta preprodaje krijumčarenoga duhana bili Rakalj, Barban i njegova luka Pisak (u vlasti kuće Loredan), Savičenta, Vižinada i Kaštelir (vlasništvo obitelji Grimani), Završje i Kostanjica (feud obitelji Contarini del Zaffo), Momjan (u vlasti feudalne obitelji Rota) i Funtana s lukom Karigador (vlasništvo grofova Borisi). Otud su kretale manje karavane prema Pazinskoj knežiji i njezinim privatnim gospoštijama (pod vlašću austrijskog nadvojvode), te prema Kranjskoj i Furlaniji. Okupljališta krijumčara nalazila su se i u lukama Baštija na Mirni, gdje se ukrcavalo i drvo za mletački Arsenal, te u Rovinju i Vrsaru, u kojemu je mletačka vlast namjeravala utemeljiti stanicu za raskuživanje duhanskoga lišća.

Glavni prijevoznici-krijumčari bili su vlasnici bracera iz Rovinja, koji su duhan prevozili čak i u kopneno zaleđe Venecije (Terraferma). Osim njih, spominjali su se i „Turci iz Skradina“ (Turchi di Scardona), „ulcinjske lađe“ (legni Dulcignoti), „male bokeljske i albanske tartanice“ (piccole tartanelle de’ Bocchesi ed Albanesi), Senjani (Segnani), „dalmatinski brodovi“ (bastimenti de’ Schiavoni), ali i oni s dalekoga Levanta. Zbog velikih financijskih gubitaka mletačka je vlada nastojala spriječiti nezakonito trgovanje duhanom uvođenjem nadzora s pomoću pomorske milicije (militia marittima), čije su lađe patrolirale duž zapadnoistarke obale, napose ispred Rovinja, Dajle, Kopra, Pirana i Milja. Javljali su se i pokušaji sadnje duhana u Istri.

Duhan se prodavao u listovima i u prahu, a najbolja se vrsta nazivala soprafino. Nosio se u maloj kutiji (škatulji) ili tabakeri od roga (tabacchiera di corno). Uživatelji su duhan pušili, tj. udisali dim iz cigare ili lule, žvakali ili šmrkali. Iako je konačnim suzbijanjem krijumčarenja i uvođenjem državnoga monopola duhanu znatno porasla cijena, ostao je tradicionalno ukorijenjen u istarskome ranonovovjekovnom i suvremenom društvu.