Rujan je, počinje škola: sredinom 1930-ih Hrvati iz južne Istre slali su svoju djecu na školovanje u Jugoslaviju, što je jako zabrinjavalo fašističke vlasti

U rujnu počinje nova školska godina, kada se učenici vraćaju u učionice. Ali nije uvijek bilo tako u prvoj polovici XX. st. Zbog ratne evakuacije stanovnika južne Istre u svibnju 1915., u rujnu je nova školska godina započela s gotovo praznim učionicama u Puli i cijeloj Puljštini. Ponovilo se i u rujnu 1947., kada je Pula pripala Jugoslaviji, a velik se broj Puljana iselio u Italiju. U oba su slučaja učenici nastavili školovanje u mjestima i logorima (prihvatnim centrima) u kojima su bili smješteni. Slično se dogodilo, ali u manjem obimu, i nakon Prvoga svjetskog rata, kada su iz Pule morali s obiteljima otići austro-ugarski vojni i civilni službenici koji u njoj nisu imali trajno prebivalište.

U doba talijanske uprave (između dvaju svjetskih ratova) nerijetko se događalo da neki učenici u rujnu školovanje nastave ne samo u drugoj školi, nego i u drugoj državi. Naime, nacionalno svjesni hrvatski i slovenski roditelji željeli su da njihova djeca nastave školovanje na svom jeziku, a to su mogli jedino odlaskom u Jugoslaviju. To nimalo nije odgovaralo vlastima koje su ustrajno radile na talijanizaciji netalijanskoga stanovništva pa su to nastojale sprječavati i kažnjavati. Jedan je takav slučaj zabilježio početkom rujna 1934. pulski Corriere Istriano, a vijest je potom prenijela Istra, glasilo istarskih emigranata u Jugoslaviji, koje je izlazilo u Zagrebu, tada pod uredničkom palicom Ive Mihovilovića.

Tog je ljeta na pulskom sudu proglašena krivom Kata Grbin, rođ. Fedel, iz Ližnjana jer je u srpnju odvela svoju jedanaestogodišnju kćer Mariju u talijansku Rijeku i odatle ju je prebacila u jugoslavenski Sušak gdje ju je dočekao njezin rođak Ravnić, a da to nije prijavila, odnosno podnijela zahtjev za odlazak kćeri na školovanje u inozemstvo.

Osuđena je na tri i pol mjeseca zatvora, 2500 lira globe i plaćanje sudskih troškova.

Kako se Marija nije pojavila na nastavi u medulinskoj školi, učitelj De Cicco prijavio je majku pa su karabinjeri pokrenuli postupak koji je rezultirao sudskom osudom. U časopisu Istra napomenuto je da se tom osudom želi prestrašiti Hrvate kako više nitko ne bi poslao svoje dijete na školovanje u Jugoslaviju. U istom listu je objavljeno da je nakon De Cicca roditelje prijavio i učitelj iz Valture te da su zbog toga neki roditelji kažnjeni sa šest mjeseci tamnice i globama koje se penju do nekoliko tisuća lira.

Koliko je to bio značajan problem vidi se iz zapisnika sastanaka fašista ili pisanja njima naklonjenog lista Corriere Istriano. Upravo su u tim novinama 14.VIII.1934. objavili su da u talijanskoj Istri roditelji daju djeci slavenofilski odgoj tako da u desetoj, jedanaestoj godini najinteligentniji učenici emigriraju u zagrebačke, ljubljanske i krčke škole gdje da ih se spremno prima u razne konvikte i tu se odgajaju u iredentističkom duhu (misli se na istarskohrvatski iredentizam, tj. zalaganje da se Istra pripoji Jugoslaviji).

„Najviše na Krk koji je simbolički dio istarske zemlje. Tu ima oko 40 đaka muških i ženskih, a najveći broj među njima je iz Medulina, Ližnjana i Valture. Sva težina problema stoji baš u tom bježanju djece u jugoslavenske škole. Kako bi se tome stalo na put treba zabraniti povratak u Italiju svima koji su jednom emigrirali u Jugoslaviju“, objavio je Corriere Istriano, a prenijela Istra.

Već u rujnu 1934. zabilježene su konkretne aktivnosti fašista da se spriječi odlazak hrvatskih učenika. Na zajedničkoj sjednici povjerenika fašija za Puljštinu povjerenici su podnosili izvještaje o uspjehu kampanje protiv bježanja djece u jugoslavenske škole. Povjerenicima je preporučeno da još jače paze kako ne bi ni jedno dijete te godine prebjeglo preko granice. Stavljeno im je u dužnost da takav slučaj odmah jave karabinjerima i tajniku fašija u Puli. Kao mjeru zadržavanja učenika hrvatske nacionalnosti naveli su otvaranje učiteljske škole (naravno na talijanskom jeziku), čime bi se ojačao učiteljski kadar.

Ako Hrvatima iz talijanske Istre nije odgovaralo školovanje na talijanskom jeziku pa su odlazili u Jugoslaviju učiti na hrvatskom, sličan problem zabilježen je 30-ak godina ranije u austro-ugarskom Kopru. Tamo se na Učiteljištu nastava izvodila na njemačkom jeziku za većinu predmeta. Po završetku školovanja novi učitelji su predavali u školama diljem Istre i čitava Austrijskoga primorja, ali na svojem materinskom jeziku, talijanskom, hrvatskom ili slovenskom. Učenici koji su se obrazovali u Kopru pobunili su se jer su tražili da i njihovo školovanje bude na materinskom jeziku.

Škola u Kopru najprije je riješila pitanje obrazovanja učenika hrvatske nacionalnosti. Preselili su ih u Kastav, gdje je 1906. otvoren hrvatski odjel, a do 1908. tamo su preseljeni svi hrvatski odjeli iz Kopra, zajedno s profesorima Vladimirom Nazorom te Franom Frankovićem. Novoosnovana Učiteljska škola u Kastvu postala je prva hrvatska srednja škola na području Istarske Liburnije i kvarnerskih otoka.

Nakon protesta studenata 1907. i 1908., u Kopru su odvojena predavanja za Talijane i Slovence. Ministarstvo obrazovanja u Beču pristalo je preseliti u Goricu slovenske učenike. Za preseljenje slovenskih učenika tijekom štrajka se zalagao i maturant te škole Srečko Kumar. U to vrijeme ravnatelj koparske, a potom i goričke škole bio je Viktor Bežek. Zbog preseljenja slovenskih učenika u Goricu održani su prosvjedi Talijana u tom gradu, ali nisu urodili plodom. Njemački jezik kao nastavni jezik ukinut je nakon 30-ak godina u Učiteljištu te je uveden talijanski. Ujedno je pripremni razred, odnosno godina, kako se nazivao, za učiteljske škole preseljen iz Pule u Kopar. Time je nakon 20-ak godina u Puli ugašen pripremni tečaj za učiteljsku školu, pokrenut 18.IX.1886. u novom prostoru pučke škole Sv. Martin u Puli (danas Osnovna škola Tone Peruška).

Višenacionalni sustav obrazovanja učitelja u Kopru time je ugašen, a međusobna nesnošljivost učenika različitih nacionalnosti eskalirala je u onim obrazovnim ustanovama koje to nisu primijenile. Primjerice, sukob talijanskih i slovenskih učenika u Trstu 1913. rezultirao je smrću jednog talijanskog učenika.

O tome koliko je pravo na obrazovanje na materinskom jeziku bilo problematično kada je vlast pripadala drugoj narodnosti svjedoči podatak iz 1895., kada je pala Vlada Cislajtanije jer je financirala nastavu na slovenskom jeziku u njemačkoj gimnaziji u Celju.

Učenice na satu daktilografije u pulskoj Kraljevskoj srednjoj školi za strukovno obrazovanje, trgovačkog tipa, Giovanni Grion u vrijeme talijanske uprave (iz L`istruzione tecnico professionale nella Provincia di Pola, 2a giornata della tecnica, 4 maggio 1941., Anno XIX)