Tradicijsko graditeljstvo

Tradicijsko graditeljstvo, građevine što se, izvan utjecaja urbanih činitelja, podižu za potrebe stanovanja i gospodarske djelatnosti pretežno seoskoga pučanstva; nastanak i razvitak određen im je ponajprije raspoloživim građevnim materijalom, klimatskim uvjetima i stupnjem organizacije gospodarskoga života, a potom i različitim kulturnim, etničkim i vjerskim utjecajima.

T. g. najčešće se svrstava po građi u kameno, drveno i kombinirano graditeljstvo. Materijal za gradnju kuća i staja u Istri redovito je bio kamen, kamik, ubjok, obljak. Od središnje Istre, prema njezinu sjeveru pa sve do sjeverozapadne obale (u Sloveniji) nalazi se često laporast kamen, koji nazivaju lapor ili mrtvi ubjok, jer je podložan mrvljenju i ne da se dobro oblikovati. To je odredilo i izgled zgrada toga kraja, koje su katkad u cjelini napravljene od toga kamena, no katkad se nastojalo za dovratnike, doprozornike, tj. erte ili jerte, ugaone kamene te krovne vijence osigurati živi vapnenački kamen. Od laporastoga kamena koji se često nalazio u slojevitim pločama, u koršu, nerijetko se izrađivala ograda uz seoski put, ograda svinjca, gnojišta, lokve, itd., dok se od bijeloga vapnenastog kamena izrađivala oprema za kuću, okućnicu i cijelo naselje, te su u Istri i danas vidljiva djela vještih kamenoklesara poput grla cisterni (šterni), graničnih kamena (kunfina), kapelica na raskrižjima, te različitih primjera pučke kamene plastike (glave brkatih muškaraca, raspela, itd.). Poluobrađen ili neobrađen kamen koristio se za gradnju kažuna, okruglih kućica u poljima i vinogradima.

Najstariji oblik tradicijske kuće bila je jednoprostorna prizemnica kakva je danas jedva sačuvana, uglavnom u sekundarnoj upotrebi kao staja, odnosno dvor. U dalekoj prošlosti bile su napravljene od drva ili kamena, pokrivene slamom i to tako da su zabatni zidovi bili viši od slamnatog dijela krova, koji je bio strmiji no krovovi od kanalica. Takva se kuća pačetvorinasta tlocrta nazivala pozemujka, striha ili strišnica i bila je u upotrebi sve do I.svj. rata, usporedno s već prevladavajućim katnicama s baladurom (vanjsko stubište s malim predprostorom, tj. terasom) ili bez njega. Modificiranjem pozemujke njezin je prvobitno jedinstveni prostor razdijeljen s pomoću pregradnih zidova od pletera u dvije prostorije (od kojih je jedna katkad služila za stanovanje ljudi, a druga za životinje). Kući se dodavao i dimnjak, obično uz jedan od užih zidova ili se, kako je to slučaj u liburnijskom dijelu Istre, pridodavala kući polukružna prigradnja zvana tornica. Slično je rješenje (uglavnom četvrtasta oblika) poznato i u dijelu slov. Istre, pod nazivom kavada ili fogoler.

Kuće su postupno (osobito u urbanom i zbijenom okružju) već zarana doživjele i vertikalni razvoj. U glavnu se prostoriju, kuhinju, ulazilo putem stuba na baladuru ili balidoru, pri čemu je u prizemlju bila konoba, a na katu kuhinja, te katkad još i soba, kamara, na istom ili drugom katu, iznad kuhinje, do koje se dolazilo unutrašnjim stubama. Druga varijanta (vjerojatno i novija) odnosi se na raspored kod kojeg je kuhinja u prizemlju, dok su na katu jedna ili dvije sobe. Daljnji razvoj kuće udvostručio je temeljni obrazac, pa je nastala kuća na kat u čijem se prizemlju nalazila kuhinja i konoba ili kamarin, povezane ulaznim pretprostorom, ponegdje nazvan portih. Iz njega su škale vodile na kat nazvan pod, gdje su se obično nalazile dvije kamare. Tako se postupno ukinula potreba za kamenim baladurom. U Istri baladura ima i drvenih, i to u njezinu sjev. dijelu. Oni katkad nemaju komunikacije s prizemljem; često ih nalazimo na gosp. zgradama, gdje izvana povezuju, poput suvremenih balkona, vanjske ulaze u prostorije na prvom katu.

Tradicijska istarska naselja tipološki dijelimo na zbijena i raštrkana naselja te na zasebne naseobine. Naselja zbijena tipa nalaze se na vrhovima brežuljaka diljem Istre, na liburnijskoj obali i njezinim terasiranim obroncima, na zap. obali Istre (često na poluotocima), na Kraškom rubu, te uz cestu ili raskrižja važnijih putova. Upravo naselja smještena na vrhovima brežuljaka svjedoče o dugom kontinuitetu života na takvim položajima – od gradinskih naselja brončanog doba ili feud. utvrda sr. vijeka. Nerijetko su bila zaštićena zidom, sadržavajući kaštel koji je imao i obrambenu te zaštitnu funkciju. Često su, nakon što je nestala njihova prvotna funkcija, kašteli postali ruševine (od kojih je katkad bio uziman građevinski materijal za nove gradnje) ili su na njihovu mjestu, u pomanjkanju prostora za gradnju na vrhovima brežuljaka, nastale nove zgrade. Sadržavajući često župnu crkvu, u novije doba trgovinu, gostionicu, poštu itd., ta središta župa i mali lokalni centri nerijetko su imali status grada. Ipak, osim nekoliko specifičnih i reprezentativnih kuća, većina je stambenih objekata uglavnom sadržavala arhit. karakteristike prisutne i u sasvim ruralnom kontekstu, pa se stoga mnoga mjesta po tipu arhitekture smatraju poluurbanim naseljima prijelaznog oblika. Naselja raštrkana tipa također su rasprostranjena u čitavoj Istri. Često su imala patronimičko ime, tj. prezime prema onome od kojeg je naselje poteklo (npr. Rudani, Lazarići, Rusijani, Cukrići, Snašići) i gdje je većina stanovnika nosila isto to prezime. Poneka od takvih naselja bila su smještena uz brid obronka brda ili uz plodna polja, kako je to slučaj na Ćićariji. Tip ovčarstva koje je prevladavalo u sjeveroistočnoj Istri podrazumijevao je stvaranje privremenih naselja, tzv. »stanova«, gdje su se nalazili i dvori, dvorići i ostale nastambe potrebne za život i rad pastira na ispaši. Takva su naselja katkad postala stalnim obitavalištima, kao što je bio slučaj sa selom Mala Učka.

Treća vrsta naselja su stancije, pretežno na zapadnom, južnom i središnjem dijelu Istre. To su imanja (vele)posjednika koji uglavnom nisu tamo stalno živjeli, nego bi naselili na stanciju kolone (stanovništvo bez vlastite zemlje) koji bi tamo živjeli, privređivali i utržak dijelili s vlasnikom stancije. Radi se ponajprije o ekon. kategoriji, a arhitektonski stancije pokazuju veliku raznolikost. Dok to u okolici Pazina mogu biti kuće (odnosno kompleks kuća) nešto skromnijih dimenzija (npr. Stancija Pataj), koje uvelike karakteriziraju tradicijske arhit. odlike, na zapadnoj obali Istre često se susreću zgrade velikih dimenzija, sa stilskim elementima baroka, klasicizma ili historicizma koje sadrže niz zgrada (palaču, staje, crkvicu, itd.), kao što je to slučaj kod Velike stancije ili Stancije Grande.

Što je naselje bilo manje zbijeno i prostorno skučeno, u većoj se mjeri mogla razviti korta, tj. pridvorje, odnosno zatvoreno dvorište u kojem su se nalazile štale i sve potrebne gospodarske zgrade. Tip zatvorene, visoko ograđene korte u koju se ulazilo kroz monumentalni porton ili portun, naročito je poznat na tzv. Vlašiji, tj. onim dijelovima koja su naseljena novim stanovništvom u XVI. i XVII.st., premda se taj tip korte može tumačiti i kao furlanski utjecaj. Osobito razvijene korte rasprostranjene su po čitavoj jugozapadnoj Istri, a poznaje ih i Ćićarija, te tršćanski Kras. U Ćićariji su dvorišta i polukružna ili kružna oblika, jer su služila kao svojevrsni torovi za ovce. Spojene jedna s drugom, kuće su svojim stražnjim zidovima tvorile svojevrsne ulice.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Z. Ciglič, Kamniti svet. Il mondo di pietra, Pokrajinski muzej Koper, Koper 1993; B. Gotthardi Pavlovsky, Osnovna etnografska obilježja istarskog ruralnog prostora, Tradicionalna stambena kuća: 29. savjetovanje udruženja Arbeitkreis für Hausforschung, Zagreb 1978; B. Nice, La casa rurale nella Venezia Giulia, Bologna 1940; L. Nikočević, Tradicijska kuća Buzešćine i Ćićarije, Buzetski zbornik, 1996, 22; R. Starec, Tipologia degli insediamenti e delle abitazioni tradizionali in Istria, Annales, 1994, 5; T. Stepinac-Fabijanić, Način i kultura stanovanja u Istri, na Krasu i sjeverojadranskim otocima: povijesni pregled arhitektonskog razvoja, Problemi sjevernog Jadrana, Zagreb 1985, 5.

Slučajna natuknica

Fjonde