Tramvaj (engl. tramway), električno vozilo na tračnicama namijenjeno gradskomu javnom putničkom prometu. U Istri je postojao u Puli, Opatiji i Piranu.

Pulski tramvaj, započeo se projektirati 1887., a idejni projekt za električni tramvaj ili tramvaj s konjskom vučom izradio je inž. Rudolf Urbanitzki iz Linza. U prosincu 1900. reviziju projekta obavilo je poduzeće »Wrede« iz Beča. Gradska je uprava 1902. raspisala obveznice u iznosu od 1.200.000 kruna, koje su ubrzo bile potrošene za uvođenje tramvaja. Proba je izvršena 15.III.1904., svečano otvaranje bilo je 24.III.1904., a prvi dan redovitoga prometa 25.III.1904., kad je prodano 6.500 karata. U prva četiri mjeseca prevezeno je 410.000 putnika te zarađeno 50.000 kruna. Pruga je počinjala na željezničkom kolodvoru. Jedan krak išao je uz obalu i Arsenal do Sv. Polikarpa, gdje je bila remiza, a danas tvornica cementa. Drugi krak vodio je uz Marine Casino preko gradskoga središta i uz Arenu ponovno na željeznički kolodvor. Poslije se ispred Arene odvajao krak prema Šijanskoj šumi. Postojao je i plan za produženje do Fažane te Vodnjana. Širina kolosijeka bila je 1435 mm, jednaka željezničkomu. Nakon I. svjetskog rata tramvaju su počeli konkurirati autobusi, pa je 16.VI.1934. ukinut, a grad. su promet preuzeli autobusi društva »Gattoni«. Tračnice su uklonjene te danas o tramvaju u Puli nema nikakva traga.

Opatijski tramvaj projektiran je 1892. kao parni tramvaj od Matulja do Voloskoga, što nije prihvaćeno zbog bojazni hotelijera da će dim i buka parnih lokomotiva ometati goste. Pripreme za električni tramvaj započele su 1900. Sudjelovali su Bečka kreditna banka i graditelj Jakob Ludwig Münz. Koncesija za 12 km tramvajske pruge bila je izdana 12.XI.1906., a promet je započeo 9.II.1908. Tramvajem je upravljalo dioničko društvo Električni tramvaj Matulji–Opatija–Lovran, s kapitalom od 2.200.000 kruna. Pruga se spuštala od željezničke stanice Matulji s 212 m nadmorske visine na obalu. Prtljagu su vozili posebnim vagonima. Ljeti su Opatijom vozili otvoreni vagoni. Konjske zaprege imale su prednost pred tramvajem, koji se kretao brzinom do 10 km/h. Nakon I. svjetskog rata tramvajsko društvo prešlo je pod upravu Società Anonima Ferrovie Elettriche Secondarie Abbazia. Tramvaj je ukinut 31.III.1933., a sljedeći dan počeli su voziti autobusi društva Consortio Intercomunale Servizi Automobilistici Fiume–Abbazia. Pruga je demontirana, a neki su vagoni prodani u Ljubljanu. Postojali su i planovi za spajanje Rijeke i Opatije tramvajskom prugom, a bilo je utemeljeno i društvo za njezinu izgradnju.

Piranski tramvaj bio je najprije otvoren 24.X.1909. kao trolejbusna pruga do željezničke postaje Sv. Lucija na Porečkoj pruzi. Vožnja makadamskom cestom bila je neudobna, pa su ubrzo počele pripreme za izgradnju tramvajske pruge Piran–Sv. Lucija, a koncesija je 11.XI.1911. dodijeljena društvu iz Augsburga. Pruga, dužine 5.447 m i širine 760 mm, otvorena je 20.VII.1912. Tramvajsko društvo Piran–Sveta Lucija–Portorož imalo je pet motornih kola i dvije prikolice. Troškove izgradnje od 150.000 kruna snosili su općina Piran i Pokrajina Istra. Tramvaj je vozio najviše 26 km/h, a el. energiju dobivao je iz elektrane u brodogradilištu. Premda je ukidanjem pruge Trst–Poreč 1935. izgubio putnike, prometovao je sve do 31.VIII.1953. Vagoni su potom prodani u Sarajevo.