Istrorumunji

Istrorumunji, naziv prihvaćen iz romanistike za stanovnike Žejana na Ćićariji te sela Šušnjevice, Nove Vasi, Jesenovika, Letaja, Kostrčana i Brda uz rub Čepićkoga polja, koji su u svakodnevnoj uporabi očuvali rumunjski dijalekt (istrorumunjski). Na početku 1960-ih procjenjuje se da ih je bilo 1250 do 1500, na početku 1990-ih nešto više od 500, a 2001. oko 250 (tima valja pridodati još one koji su se odselili u druga istarska i u kvarnerska gradska središta, ili emigrirali u Ameriku, Australiju izap. Europu). Vjerojatno su potomci balkanskih Vlaha rumunjskog jezika koji su se na kraju XV. i poč. XVI. st. doselili iz unutrašnjosti Dalmacije, s područja oko Dinare i južnog Velebita, najprije na otok Krk, potom i u Istru, na područja opustošena pošastima kuge i malarije. Ima i teorija o autohtonosti istarskih rumunjofona (A. Covaz, T. Maiorescu, D. Onciul), no te su postavke uglavnom odbačene. Da su pristigli iz unutrašnjosti Dalmacije, svjedoče upravo oni čak. sastojci u njihovu govoru kojih nema u istarskim autohtonim čakavskim idiomima. Na Krku su još u XIX. st. rumunjofoni obitavali područje Dubašnice i Poljica (1819. na njihovu je govoru Ivan Feretić zabilježio Očenaš i Zdravomariju). Na mnogim su se istarskim područjima na koja su se naselili zajedno s hrvatskim stanovništvom ubrzo jezično i kulturno stopili s Hrvatima. No ostali su tragovi njihova jezika na tim prostorima u imenima naselja koja potječu od rum. apelativa (zaselci Fičoli, Ruruli, Buruli, Črnuli i dr.), u prezimenima, npr. Licul, Faraguna, Kožul, Mikulić i dr., i po njima nazvanim zaselcima (Liculi, Faraguni, Kožuli i Mikulići). Zbog društvenih i gospodarskih promjena posljednjih se desetljeća broj govornika istrorumunjskoga znatno smanjio. Stanovnici Žejana (njih oko 150) svi razumiju istrorumunjski, a velika ih se većina njime može služiti. Većina ih živi u okolnim mjestima i gradovima (Opatija, Lovran, Matulji i dr.) i u rodno mjesto dolaze ugl. na kraju tjedna. U selu imaju organizirano kulturno-umjetničko društvo i njeguju svoju predaju. Na početku 1960-ih bilo ih je oko 450 do 500 (A. Kovačec), a prema popisu pučanstva iz 1991. samo oko 189. Na jugu su istrorumunjofoni raštrkani po omanjim selima, ukupno ih ima manje nego u Žejanama, nisu kompaktni i nemaju nikakvih kulturnih ili umjetničkih udruga.

Prema talijanskom povjesničaru F. Ireneu della Croce (Historia di Trieste, 1698), koji Istrorumunje naziva Ćićima (Chichi), oni su sami sebe nazivali Rumerima. Ako je njegov navod točan, Istrorumunji su u XVII. st. sebe nazivali imenom Rumər, što prema zakonitostima istrorumunjskoga potpuno odgovara etniku Rumân, i arumunjskom Armân, koji se prema lat. Romanus preoblikovao u Român. Nije istraženo kako su Istrorumunji izgubili vlastito ime i zašto se ono nije sačuvalo ni u jednom istar. idiomu. Prema svim popisima pučanstva nakon II. svjetskog rata Istrorumunji se izjašnjavaju jednako kao i okolno pučanstvo u Istri. Ne osjećaju jedinstvo s rumunjskim nacionalnim korpusom, a užu pripadnost izražavaju prema mjestu u kojem žive: Žejånci - Žejanci, Susńevci ili Šušńevci - Šušnjevci, Kostərčånci - Kostrčanci, Novošåni - Novovašani, čak. Novošani, Brijåni - Brđani, čak. Brijani itd. Osobito u Žejanama, izjašnjavaju se kao Hrvati. Oni na jugu sami sebe nazivaju Vlasima (jed. Vlåh, mn. Vlåš, Vlås), a okolno ih hrvatsko stanovništvo naziva i Vlasima i, s ponešto šaljivim prizvukom, Ćiribircima (navodno prema istrorum. cire bire: drži dobro), što nerijetko i sami prihvaćaju. Stariji naziv Ćići (oni sami sebe ne nazivaju tim imenom) sve se više odnosi na stanovnike Ćićarije.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

A. Kovačec, Istrorumunjsko-hrvatski rječnik (s gramatikom i tekstovima), Pula 1998.