Micheletti, Geppino (Giuseppe Elio), liječnik, kirurg (Trst, 18.VII.1905. ‒ Narni, Italija, 8.XII.1961.).

Otac mu je bio Židov Giuseppe, izvornog prezimena Michelstaedter, a majka katolkinja Lea Irma rođ. Mayer, židovskog podrijetla. Već 1906. obitelj se preselila u Pulu, gdje je otac vodio tvrtku Distilleria Istriana del Catrame, i gdje su rođena tri Geppinova brata i dvije sestre.

Geppino (kršten je kao Giuseppe, ali bio je znan po imenu iz milja) licej je završio u Trstu 1923., nakon čega je u Torinu studirao i završio studij medicine (1929.). Na Sveučilištu u Milanu postigao je habilitaciju za opću medicinu i kirurgiju te je počeo raditi u pulskoj bolnici „Santorio Santorio“.

Godine 1932. je obavio vojnu službu u Vojnoj bolnici u Trstu, nakon koje se vratio u Pulu, gdje je 1935. oženio Jolandu Nardin te su imali dva sina ‒ Carla (1937.) i Renza (1942.). Iako je neko vrijeme privremeno vodio neke bolničke odjele, a njegov je rad bio ocijenjen najvišim ocjenama, napredovanje u karijeri zaustavljeno mu je zbog rasnih zakona fašističke Italije. Svejedno je pozvan u vojnu službu 1941. te je kao liječnik bio stacioniran u poljskim bolnicama u Hrvatskom primorju i Dalmaciji. U tom je razdoblju običavao repozicije prijeloma kosti rješavati uz pomoć rendgenskog aparata bez zaštite, zbog čega su mu poslije rata morali biti amputirani pojedini prsti obiju ruka.

U Pulu se vratio krajem 1943. te je ponovno preuzeo službu u bolnici s još pet kirurga koje je vodio Mario Carravetta, kojega je početkom 1946. i zamjenjivao kao šef kirurgije.

Pored toga što je u Puli u 15-ak godina obavio tisuće rutinskih i složenih kirurških operacija, poznat je postao po tome što je na dan kad su u uvali Vargarola (Vergarola) eksplodirale podmorske mine (18.VIII.1946.), nastavio pružati pomoć brojnim ranjenicima unatoč tome što je znao da su u eksploziji stradala njegova dva sina, brat i bratova žena. Stoga su njegova profesionalnost i požrtvovnost ostali u kolektivnoj svijesti građana Pule te je Micheletti postao i ostao tragična ikona eksplozije na Vargaroli.

Sa suprugom je Pulu napustio u rujnu 1947., a liječničku karijeru nastavio je u Narniju (Umbrija), gdje je u Ospedale Civile degli Infermi radio kao primarijus kirurgije do smrti.

Gradsko vijeće Pule mu je u jesen 1946. dodijelilo javno priznanje i medalju, a talijanska država 1947. Srebrnu medalju za civilne zasluge i 2025. Zlatnu medalju za zasluge u javnom zdravstvu (odličje je primila unuka Maria Grazia). U Trstu mu je 2008. postavljena spomen-ploča na Trgu Rosmini, a u Puli 2022. spomen-ploča pokraj spomenika žrtvama Vargarole, u parku kraj Katedrale.

Na inicijativu studenata, njegovim je imenom 2019. nazvana jedna aula kliničkog dijela tršćanske bolnice na Katinari, a od kolovoza 2024. njegovo ime nosi i park tršćanskog Ospedale Maggiore.

Slike