Vardabasso, Silvio, geolog (Buje, 19.IV.1891. - Vicenza, 16.XII.1966.).

Otac Luigi, majka Angela Godas. Nakon srednjoškolskog obrazovanja u Kopru studirao je kemiju u Beču odakle se preselio na Sveučilište u Padovi i 1919. diplomirao prirodne znanosti. Akademsku karijeru započeo je 1920. na Geološkom institutu istoga Sveučilišta kao asistent na katedri za geologiju, a od 1925. predavao je mineralologiju i geologiju u Inženjerskoj školi. U tom razdoblju sudjelovao je u geološkim istraživanjima u Tridentskim Alpama i Dolomitima. Pisao je i o geološkim temama Istre i Julijskih Alpi.

Godine 1928. stekao je docenturu iz geologije te je 1931. pozvan da preuzme tu katedru na Sveučilištu u Cagliariju. U međuvremenu se oženio Marijom Irmom Marghetich, rodom iz Pazina, s kojom je imao tri kćerke.

Na Sardiniji je potaknuo opsežna geološka istraživanja. Bavio se istraživanjem nastanka i razvoja otočkog reljefa, proučavajući njegovu stratigrafiju u širokom geološkom razdoblju od paleozoika do kvartara. O sardinskoj geologiji objavio je od 1933. do 1966. više od 70 znanstvenih radova te izradio nekoliko geoloških karata otoka i njegovih dijelova. Usporedno je reorganizirao Geološki institut u Cagliariju i obogaćivao njegovu geopaleološku zbirku, nastavivši djelovanje svojih prethodnika, među kojima je bio i Domenico Lovisato, rodom iz Izole. Institut i geomineraloški muzej obnovio je nakon što su razoreni u bombardiranju 1943.

U Caglijariju je 1932. osnovao i sekciju najvećeg talijanskog planinarskog udruženja Club Alpino Italiano, kojoj je bio prvi predsjednik.

Nakon Drugog svjetskog rata na poziv talijanskog premijera Alcidea De Gasperija sudjelovao je kao stručnjak 1946. na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Na temu razgraničenja između Italije i Jugoslavije napisao je poglavlje "La questione del confine italo-jugoslavo dal punto di vista fisico" u La Venezia Giulia terra d'Italia (Venezia 1946.). Pomagao je i u onovremenom zbrinjavanju izbjeglica (ezula) iz Istre, Rijeke i Dalmacije na Sardiniji, posebice u Fertiliji.

Tijekom 30-godišnjeg djelovanja u Cagliariju bio je i dekan Fakulteta znanosti, a katedru za geologiju držao je do 1961., kada odlazi u mirovinu. Tamošnje Sveučilište dodijelilo mu je titulu 1966. profesora emeritusa.

Bio je članom niza stručnih ustanova i udruženja na regionalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini, između ostalog Talijanskog društva geologa, čiji je predsjednik bio 1952., rimske Accademije dei Lincei i bečkog Geologischen Gesellschafta, osnivač Sardinijskog speleološkog centra i dr.

Dobitnik je više priznanja, među inim talijanske Zlatne medalje za zasluge u kulturi i umjetnosti (1961.), a njegovo ime nose ulice u Predazzu, Sassariju, Cagliariju i rodnim Bujama.

Vardabassovu bogatu bibliografiju kći Silvana poklonila je Državnom arhivu u Cagliariju koji je za nju uspostavio poseban dokumentacijski fond.