Ribarić, Martin, učitelj (Vodice, 3.VIII.1896. - Zagreb, 29.IX.1951.).

Otac Ivan, majka Marija Rotar, obiteljski im je nadimak bio Cekovi. U njegovu ranu djetinjstvu obitelj se preselila u Milje. Nakon četiri godine državne njemačke realne gimnazije u Trstu, završio je 1917. Učiteljsku školu u Kastvu.

U I. svjetskom ratu mobiliziran je u austrougarsku vojsku te je ranjen na ratištu kraj Tilmenta (Tagliamenta) pa kraj rata dočekuje u vojnoj bolnici u Gradcu (Graz).

Nakon rata radio je u hrvatskoj školi u Trsteniku, na Krasu. Fašističke su mu vlasti promijenile prezime u Rivari.

U Trsteniku je Ribarić osnovao i vodio ženski pjevački zbor, a 1924. uspješno organizirao veliki politički zbor na kojem je govorio dr. Uliks Stanger, zastupnik toga dijela Istre. Nakon toga fašističke su vlasti pojačale progone hrvatskih učitelja, a 1926. u školi u Trsteniku uveden je talijanski nastavni jezik. Ribarić je uhićen i odveden u buzetski zatvor, odakle je pobjegao te se iselio u Jugoslaviju. Prvo je vrijeme (1927.-28.) radio u Kruševici Paštrovskoj u Crnoj Gori, zatim (1929.-41.) u vježbaonici Učiteljske škole i u školi učenika u privredi u Čakovcu.

Za vrijeme mađarske okupacije Međimurja u II. svjetskom ratu ostao je bez posla. Nakon rata radio je u nekoliko škola, krajem 1946. vraća se kao nastavnik u Učiteljsku školu u Čakovcu, u kojoj je 1947. imenovan tajnikom. Tamo mu je bila dodijeljena grupa učenika iz Istre, uglavnom s Bujštine, koji će postati prvim poslijeratnim istarskim učiteljima. Od 1949. radio je, prema vlastitoj želji, na vježbaonici Učiteljske škole „Viktor Car Emin“ u Puli.