Banko, Tomo, svećenik (Tinjan, 18.VI.1894. - Pula, 8.XI.1963.).

Za svećenika je zaređen 5.V.1918. Službovao u Sv. Ivanu od Šterne, Tinjanu i Poreču. Između dva rata, kao narodnjak, doživljavao je fašističke progone i prijetnje zatočeništvom u Italiji. Biskup ga spašava premještajem, u lipnju 1940., u talijansku župu Piran. Te je godine dobio poziv da se javi policiji u Puli, ali mu je Božo Milanović našao vezu za bijeg u Jugoslaviju. Iz Ike je prebačen na Krk, a otud ga je nadbiskup Alojzije Stepinac najprije namjestio u župu Marija Bistrica, zatim je prešao u Zagreb. Želio se, međutim, vratiti u Istru. Tršćanski biskup Antonio Santin isposlovao je da ga ne pošalju u zatočeništvo, ali se zauzvrat nije smio vratiti u hrvatski dio Istre. Godine 1943. biskup mu je povjerio slovensku župu Katinaru (Cattinara) kraj Trsta. Kad je tinjanski župnik Zvonimir Brumnić krajem ožujka 1945. pobjegao u Trst, Banko se vratio u rodno mjesto.

Bio je prvi predsjednik Zbora svećenika sv. Pavla za Istru, utemeljenog u franjevačkom samostanu u Pazinu 1945. Zajedno s B. Milanovićem i Leopoldom Jurcom bio je u delegaciji koja je savezničkoj komisiji u Pazinu 19.III.1946. predala Spomenicu Zbora i statistiku o nacionalnoj strukturi župa u Porečko-pulskoj, Tršćansko-koparskoj i Riječkoj biskupiji. Trebao je biti u jugoslavenskoj delegaciji na Mirovnoj konferenciji u Parizu, međutim, nije otputovao zbog administrativnih propusta. Ostat će zapamćen po najdužem sporu s državom oko plaćanja poreza na milodare (limozinu). Žalio se sve do Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske, ali bezuspješno. Nije pomoglo ni što je zdušno bio za to da Istra pripadne Jugoslaviji; onima koji su mu prigovarali da se zauzima za komunističku državu odgovorio je „...ova je država naša, iako je komunistička, pa moramo za nju učiniti sve što je potrebno". Pokopan je na groblju Sv. Ivana od Šterne.