Šajina, Josip (Bepo), svećenik, povijesničar umjetnosti (Lanišće, 29.XI.1933. - Rijeka, 23.V.2005.). Osnovnu školu pohađao je u rodnome mjestu i u Puli, a klasičnu gimnaziju, 1945.-53., u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. Kao bogoslov studirao je 1954.-58. na Visokoj teološkoj školi u Rijeci i Pazinu. Zaređen je za svećenika 30.III.1958. u Pazinu. Od 1958. do 1962. studirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje je diplomirao povijest i povijest umjetnosti. Godine 1962. postaje profesorom povijesti na Srednjoj školi za spremanje svećenika u Pazinu, gdje predaje do 1978., od 1967. do 1978. obnaša i službu ravnatelja škole, a od 1968. i sjemeništa. Osim toga, 1962.-65. predaje na Visokoj teološkoj školi u Pazinu, a obnaša i dužnost njenog tajnika te biskupijskog arhivara. Godine 1978. postaje biskupijski vikar i kancelar Porečke i pulske biskupije i na toj dužnosti ostaje do smrti. Od 1986. do 1998. profesor je crkvene umjetnosti i latinskog jezika na Teologiji u Rijeci. Od 1982. prepozit je Stolnog kaptola u Poreču. Tijekom više godina bio je ekonom biskupije. Bio je pročelnik Biskupijskog vijeća za crkvenu umjetnost i graditeljstvo te član Vijeća za crkvene arhive i knjižnice. Od 1999. bio je ravnatelj Biskupijske ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika i član Dijecezanskog crkvenog sudišta. Tijekom više godina bio je predsjednik Školskog odbora Pazinskog kolegija - Klasične gimnazije. Kao profesor i ravnatelj bio je mentor mnogim generacijama mladih ljudi, brinuo se za njihovu duhovnu i materijalnu dobrobit i to često u vremenima oskudice i neimaštine, pogotovo tijekom komunističke vladavine. Mnoge istarske crkve i sakralni spomenici duguju mu svoj vanjski i unutarnji izgled. Kao profesor umjetnosti, s istančanim osjećajem za lijepo i jednostavno, ali poštujući građevinske i umjetničke zakonitosti i posebnosti tipičnog istarskog podneblja, bio je nezaobilazan sugovornik i savjetnik stručnjacima koji su sakralnoj baštini pristupali prvenstveno kao umjetnici. Stoga je njegovo djelo na tom polju bilo dragocjeno za Crkvu u Istri i njezinu bogatu umjetničku baštinu. Među ostalim, bio je i glavni zagovarač izgradnje doma za starije i nemoćne svećenike u Puli. Preminuo je u riječkoj bolnici na Sušaku. Njegovo ime nosi župna dvorana u Funtani čijoj je izgradnji pripomogao.