Ćȉći (ž. r. Ćȉćke) stanovnici Ćićarije.

U užem značenju naziv se ponekad odnosi na Istrorumunje u Žejanama na Ćićariji, premda se oni tako ne izjašnjavaju. Pogrešno je Ćićima nazivati samo pripadnike istrorumunjske jezične zajednice, Ćići su svi stanovnici Ćićarije (usto ni sva istrorumunjska naselja nisu na Ćićariji). U južnoj Istri stanovnike Ćićarije nazivali su Kranjcima (Cransi u Šišanu).

Naziv Ćić kao pridjevak spominje se u Istri u prvim desetljećima XV. st. Prvi poznati spomen Ćića kao društvene skupine nalazi se u svjedočanstvu glagoljaša Petra Fraščića iz 1463. o »Ćićima« koji u službi Ivana Frankapana pljačkaju krajeve pod Učkom. Koruški kroničar, svećenik Jakob Unrest 1499. spominje »zemlju Ćića« (Czyschnlandt) »između Bosne i Hrvatske« (zwischn Wossen und Krabaten), što upućuje na Vlahe s područja Cetinske krajine. Pišući caru Ferdinandu 1530. Nikola Jurišić govori o Vlasima »koji se obično zovu Ćići« (Valachi, quos vulgo Zytschn vocant). Benedikt Kuripešić u Putopisu kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju (1530.) spominje Ćiće kao doseljenike iz sjeverne Srbije u Bosnu. Kako su s vlaškim stanovništvom u Istru početkom XV. st. stizali i hrvatski doseljenici, naziv Ćić proširio se i na njih. Tako sastavljač urbara lupoglavske gospoštije novopridošlo stanovništvo slavenskog podrijetla 1523. naziva Ćićima (Tschitschen).

Ćići su se tradicionalno bavili iskorištavanjem šuma, proizvodnjom i distribucijom drvenoga ugljena te polunomadskim stočarstvom. Modernizacijski su procesi u XX. st. potaknuli valove trajnog iseljavanja s Ćićarije i intenzivne dnevne migracije radnog stanovništva u bliže gradove (Rijeka, Buzet, Kopar).