Carducci, Giosuè, pjesnik, esejist, književni kritičar, sveučilišni profesor (Valdicastello kraj Lucce, 27.VII.1835. – Bologna, 16.II.1907.).

Utemeljitelj je neoklasicističkog književnog pokreta koji poezijom reagira na romantizam svojega doba. Prvi je Talijan koji je, 1906., dobio Nobelovu nagradu za književnost.

U stihovima pjesme Miramar, iz ciklusa Barbarske ode, u kojoj pjeva o dvorcu Miramare kraj Trsta i tragičnoj sudbini njegovog graditelja habsburškog nadvojvode i meksičkog cara Maksimilijana I. dotiče se i istarskih obala na kojima „tužne u sjeni oblaka“ poimenice ističe „morske dragulje“ „utvrđene gradove Milje i Piran, Kopar i Poreč“. Nekoliko strofa dalje pita se kakvu to dugu žalopojku kroz promukli plač valova donosi vjetrić s „tužnog Savudrijskog rta“, „pjevaju li to mrtvi Veneti ili stare istarske vile?“ Tugaljive epitete istarskim toponimima valja gledati i kroz činjenicu da su oni tada bili u Austro-Ugarskoj, a Carducci je bio gorljivi talijanski monarhist.

Srednja škola u Puli nazvana je „Giosuè Carducci“ između dva svjetska rata. Bila je smještena u zgradi Pokrajinskog ženskog liceja na talijanskom jeziku, a gdje je nakon Drugog svjetskog rata bila Pedagoška akademija.