Segre, Guido, poduzetnik (Torino, 7.XI.1881. – Rim, 12.IV.1945.).

Rođen u uglednoj i utjecajnoj građanskoj pijemontskoj židovskoj obitelji (otac Vittorio Emanuele, majka Enrichetta Ovazza), liberalnoj, ali konzervativnoj i monarhističkoj. U međuratnom razdoblju bio je najreprezentativnija osoba tršćanske industrije i financija.

Završio je Visoku trgovačku školu (Handelsakademie) u Frankfurtu na Majni (1901.–03.). Po završetku studija zaposlio se u banci Credito Italiano, gdje postaje voditelj torinske poslovnice, potom (1915.) prelazi u Fiat za upravnoga direktora, a zatim za generalnoga zamjenika direktora. Po izbijanju rata odbio je izuzeće na koje je imao pravo pa se uključio kao dragovoljac u činu pričuvnog inženjerskog poručnika. U ratu se višekratno istaknuo te stigao do čina potpukovnika i dužnosti zapovjednika korpusa. Sudjelovao je u radu povjerenstva za izradu mirovnog ugovora s Austrijom.

U poratnom Trstu, zahvaljujući poznanstvu u vojnim krugovima i poznavanju njemačkoga jezika, postao je (do ljeta 1919.) voditelj Ureda za gospodarska pitanja Guvernatorata Julijske Venecije, kao i voditelj talijanskoga poslanstva u Beču za povratak dobara nekadašnjega Austrijskoga primorja. Bio je 1925.-27. talijanski konzul u Tjencinu (Kina). Potom odlučuje trajno ostati u Trstu. Oženio se 1930. Tršćankom Gabriellom Annom Metz (poslije Melzi), vjenčanjem prema katoličkom obredu.

U relativno kratkom vremenu, već kroz nekoliko godina, postao je vlasnik tršćanskih tvornica jute i tjestenine, uz tvornice tjestenina u Zadru i Milanu, tvornice štirka u Perteoleu kod Rude (jugoistočna Furlanija, kod Cervignana) i Gdańsku, tvornicu lanaca u Leccou te čeličanu Weissenfels u Fužinama (Fusine) kod Trbiža (Tarvisio). Bio je u upravnom vijeću Banco Commerciale Triestina, predsjednik uprave Burze i brodograđevne industrije Officine Navali Triestine, predsjednik društva Ampelea za destilaciju i kemijsku industriju, predsjednik Società anonima carbonifera Arsa (Carbo-Arsa, Raški ugljenokopi), predsjednik Sindikata iskopne industrije u Tršćanskoj i Pulskoj pokrajini te predsjednik Talijansko-mađarske trgovinske komore.

Zbog prijateljstva s biskupom Alojzijem (Luigijem) Fogarom, zaštitnikom nacionalnih prava Slovenaca i Hrvata, priskrbio si je neprijateljstvo tršćanskih političkih krugova.

S nekoliko židovskih partnera osnovao je 1933. Società mineraria carbonifera sarda (Carbosarda, Sardinijsko ugljenokopno društvo). U srpnju 1935. imenovan je predsjednikom Azienda carboni italiani (ACaI), državnoga poduzeća koje je nadziralo upravljanje i organizaciju svih ugljenokopnih bazena u Italiji, kao i izgradnju novih radničkih naselja Raše (1937.) i Podlabina (1942.). Na Sardiniji je, posredstvom Carbosarde, organizirao izgradnju novoga rudarskog grada Carbonije u rudarskom bazenu Sulcisa te dvaju novih naselja (Bacu Abisa 1937. i Cortoghiane 1942.).

Premda je bio član Fašističke stranke (Partito Nazionale Fascista, PNF) od 1922., i iako se 1936. odrekao svojega drugoga imena Isacco, a 1938. krstio i istupio iz tršćanske židovske općine, stupanjem na snagu rasnih zakona iste godine udaljen je sa svih rukovodećih položaja. Izbijanjem rata sklonio se najprije u trbiške Fužine, a potom (1943.) od njemačkoga uhićenja s obitelji u Vatikan, gdje se do smrti (od angine pectoris) krio pod lažnim imenom Giovanni Fabbri.

Njegov sin Carlo Emanuele Melzi Segre (Beč, 16.VII.1932. – Fužine kod Trbiža, 25.VIII.2000.) istaknuo se u vođenju naslijeđenih obiteljskih tvrtki, osobito čeličane u Fužinama, s kojom je postigao uspjehe na svjetskom tržištu. U 1990-im je bio vlasnik listova Messaggero veneto (Udine) i Il Piccolo (Trst).