Carli, Stefano
Carli, Stefano, pisac, erudit (Kopar, 8.VI.1726. – Kopar, 11.II.1813.).
Član stare koparske plemiće obitelji, otac grof Rinaldo Carli, majka Cecilia Imberti rodom iz Venecije, mlađi brat književnika, erudita i enciklopedista Gian Rinalda.
Školovao se kod koparskih pijarista (Collegio degli scolopi), a s 14 godina otišao je za prevoditeljskog pripravnika u Carigrad, gdje je učio orijentalne jezike i ostao 12 godina. Po povratku zanimao se za različita područja znanosti i umjetnosti te je u Veneciji 1752.-53. stjecao znanja iz anatomije, matematike, prirodnih znanosti i povijesti, posjećivao kazališta i glazbene salone. Svirao je klavičembalo i učio harmoniju i kontrapunkt.
Pisanjem se počeo baviti na poticaj brata Gian Rinalda kojemu je 1754. redigirao knjigu Delle monete e delle zecche d'Italia. U to je vrijeme napisao i dramski tekst La Erizia, tragedia nuova, koji je posvetio enciklopedistima Votlaireu i Rousseauu. Unatoč nekim pozitivnim kritikama, djelo nije polučilo uspjeh. Tiskano je naknadno, 1765., u Veneciji i jedini je njegov samostalno objavljeni rad.
Nakon smrti oca 1757., koji nije ostavio oporuku, posvađao se s braćom oko nasljedstva, osobito s Gian Rinaldom koji je kao prvorođenac dobio najveći dio ostavštine.
Mletački ga je Arsenal 1763. postavio za glavnog nadzornika državnih šuma u Istri. Sljedeće je godine sačinio opširan izvještaj o stanju u istarskim šumama.
Živio je između Venecije i Kopra, gdje se 18.VIII.1770. vjenčao sa sugrađankom Cecilijom Manzini.
Proučavao je povijest Istre, rodnoga Kopra i svoje obitelji, a svjetonazorski se prema svojim poznijim godinama udaljavao od prosvjetiteljstva.
Uznemiren Francuskom revolucijom 1789., a i pod utjecajem austrofilnog nećaka Agostina Giovannija Carlija Rubbija koji je živio u Trstu, zaziva habsburšku okupaciju venecijanskog dijela Istre. Kad je Mletačka Republika 1797. pala, austrijskim je okupatorima spjevao dva soneta dobrodošlice (jedan objavljen u listu Osservatore triestino). No, kad je 1805. Istru okupirala Napoleonova Francuska, pisao je protuaustrijske satiričke tekstove.
U starosti se posve odriče prosvjetiteljstva i okreće religioznosti, pa će u oporuci, koju je sastavio 7.III.1810. u Poreču, naložiti da se iz njegove biblioteke izbace sva djela koja mogu poticati na bezvjerje. Ujedno je razbaštinio jedinog nasljednika obitelji Carli, nećaka Agostina, a zakinuo i rodni grad, jer je nasljedstvo ostavio gradskoj upravi Poreča, uz uvjet da uredi knjižnicu u kojoj će se pohraniti njegovi brojni rukopisi, među kojima literarni radovi, opsežna povijest obitelji Memorie illustri della famiglia Carli, rodoslov i portreti članova obitelji te glazbena zbirka, a koji se danas čuvaju u Zavičajnom muzeju Poreštine i Državnom arhivu u Pazinu.
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar