De Berti, Antonio, političar, novinar, nakladnik (Pag, 7.IX.1889. – Rim. 2.V.1952.).

Otac Antonio, zemljoknjižni službenik, bio je porijeklom iz Lombardije, majka Elena rođ. Camenarovich.

Školovanje je započeo u Zadru, ali nakon rane smrti oca obitelj se seli u Trst pa u Pulu. Kao student sudjelovao je u iredentističkom pokretu, a zbog svojih je istupa nekoliko puta bio uhićen i suđen: 1909. u Trstu nakon skupa mladeži Talijanske socijalne demokracije (Democrazia sociale italiana), 1911. u Puli prilikom raspuštanja ilegalne organizacije Giovane Pola i 1912. kao tajnik pulskog Sportskog društva Edera i suradnik pulskog iredentističkog lista La Fiamma, koji je uređivao Renato Rinaldi.

Surađivao je kao novinar i u tršćanskom listu L'Emancipazione, a u političkom životu sudjelovao na prvom kongresu protalijanske organizacije Fascio giovanile istriano u Kopru (1911.), koju je pokrenuo Pio Riego Gambini.

Nakon što je 1912. diplomirao pravo u Grazu, pozvan je na služenje vojnog roka u austrougarskoj vojsci, u kojoj ga je zatekao Prvi svjetski rat. Pokušavao je bezuspješno dezertirati, naposljetku je kao politički sumnjivac interniran u logor Mittergrabern.

Nakon rata vraća se u Pulu i surađuje s talijanskim okupacijskim vlastima. Počekom 1919. pokreće s Bernardom Stafettijem dnevnik L'Azione te kao član reformističke frakcije Socijalističke stranke Italije (Partito Socialista d'Italia) osniva u Puli ogranak Talijanske socijalističke unije (Unione Socialista Italiana), potom se 1921. odvaja u Socijalreformističku stranku Italije (Partito Social Reformista Italiano). Kao kandidat socijalista reformista sudjelovao je na talijanskim parlamentarnim izborima 15.V.1921. i bio izabran za zastupnika u istarskom izbornom okrugu. U parlamentu se nakon poratne likvidacije pulskog Arsenala izborio za financiranje novog brodogradilišta na otoku Uljaniku u obliku kooperacije. Sudjelovao je i na talijansko-jugoslavenskoj konferenciji o ribarstvu.

U pulskom političkom životu u početku se sukobljavao s rastućim fašističkim pokretom, koristeći u tome list L'Azione, kojem je bio direktor. No, sam list ubrzo će postati fašističko glasilo, a De Berti će se 1922. povući. Na sljedećim parlamentarnim izborima 1924. nije sudjelovao, iako je bio aktivan u oporbi rastućem fašističkom pokretu. Ljeta 1925. pokušao s listom L'Arena di Pola podržati promjenu ustava, ali bezuspješno, te se povukao iz dnevnopolitičkog života.

Okrenuo se privatnom poduzetništvu i obitelji (vjenčao se 25.IV.1925. s Rositom Gambini iz Kopra). Ipak ostao je referentnom točkom istarskog antifašizma, kontaktirao s istomišljenicima u Italiji i inozemstvu te je bio pod policijskom prismotrom.

Nakon pada Mussolinijeve fašističke vlasti i kapitulacije Italije, antifašistički političar Ivanoe Bonomi, s kojim je surađivao u 1920-im, pozvao ga je u Rim da nastavi političko djelovanje, ali De Berti je ostao u Puli, prihvativši dužnost privremenog prefekta grada i bezuspješno pokušavši u prvoj polovici rujna 1943. organizirati oružani otpor njemačkoj okupaciji. Dolaskom nacista sklanja se u Semedelu kraj Kopra, odakle uspostavlja kontakte s tršćanskim Odborom nacionalnog oslobođenja (Comitato di liberazione nazionale, CLN), istodobno odbijajući suradnju s jugoslavenskim narodnooslobodilačkim pokretom (NOP) i njegovim narodnooslobodilačkim odborima zbog odluka o pripojenju Istre Jugoslaviji.

Krajem 1944. Nijemci su ga uhitili i nekoliko je mjeseci bio zatvoren u Puli. Pušten je zahvaljujući utjecajnim intervencijama te otišao u Trst odakle je, kad su grad početkom svibnja 1945. od njemačke vojske oslobodile postrojbe Jugoslavenske armije i uspostavile privremenu vlast, pobjegao u Veneciju pa u Rim.

U Rimu ga je Bonomijeva Demokratska stranka rada (Partito democratico del lavoro, PDL) imenovala za člana privremenog parlamenta (Consulta nazionale). Osnovao je u Rimu Julijski odbor (Comitato giuliano di Roma) za pomoć esulima iz Istre, Rijeke i Dalmacije. Poticao je djelovanje CLN-a u Puli, koja je bila pod savezničkom upravom, te ponovno pokretanje lista L'Arena di Pola, a u Veneciji uspostavu ilegalne, ali državno potpomognute, radiopostaje Radio Venezia Giulia, koja je emitirala informativne i propagandne protalijanske programe za stanovnike Zona A i B u Julijskoj Veneciji. U Rimu je uređivao stranački dnevnik PDL-a La Ricostruzione.

Kao stručnjak za jadransku problematiku javljao se pismima, podnescima i člancima, a pratio je talijanskog ministra vanjskih poslova, kasnijeg premijera Alcidea De Gasperija na Londonskoj konferenciji 1945. te sudjelovao kao politički savjetnik blizak De Gasperiju i Bonomiju na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946. U sklopu priprema za Parišku konferenciju održao je niz sastanaka s julijskovenecijanskim delegatima sa stavom da je Julijska Venecija (s Istrom) sastavni dio Italije te se protivio uspostavi Slobodnog Teritorija Trsta (STT). Nakon što je potonji prijedlog podržao pulski CLN, priklonio mu se i De Berti, ali smatrajući da ta državna tvorevina treba biti proširena i na jug (Istre).

Pulu je posjetio u veljači 1947., oštro se protiveći Pariškim mirovnim ugovorima. Najavio je i nacionalni samodoprinos za Julijsku Veneciju te predložio izgradnju naselja za prihvat esula.

U to je vrijeme pristupio Socijalističkoj stranci talijanskih radnika (Partito socialista dei lavoratori italiani [PSLI], Talijanska socijalističko radnička stranka), ali nije sudjelovao na parlamentarnim izborima 1948. Umjesto toga imenovan je za člana Državnog vijeća (Consiglio di Stato) te Višeg savjeta oružanih snaga (Consiglio superiore delle forze armate) talijanskog ministarstva obrane, a 1951. bio je i pročelnik ureda Giuseppea Saragata, tadašnjeg ministra trgovačke mornarice.

Nakon iznenadne smrti pokopan je o državnom trošku s komemoracijama u Rimu i Trstu. Danas njegovo ime nose ulica u Rimu i mali trg u tršćanskoj četvrti Borgo San Sergio.