Dolgan, Anton (partizanski nadimak Branko), tigrovac, partizanski borac i zapovjednik, političar (Topolc kod Ilirske Bistrice, 5.V.1909. – Kopar, 8.VII.1988.).

Potječe iz seljačke obitelji, otac Anton, majka Frančiška rođ. Valenčič.

Osnovnu školu pohađao je u Ilirskoj Bistrici, gdje je u mladosti bio aktivan u prosvjetnom i društvu i pjevačkom zboru.

Od 1935. do 1940. sudjeluje u ilegalnoj organizaciji TIGR. Bio je član bistričke skupine koju je predvodio Viktor Bobek. U početku je raznosio ilegalnu literaturu po okolnim mjestima, potom je s Bobekom iz Jugoslavije prenosio propagandne materijale. Na Bobekov nagovor s Alojzom (Lojze) Zidarom pripremao se za atentat, pištoljima i bombama, na Benita Mussolinija, koji je trebao doći u Ilirsku Bistricu (ali nije). Potom je s Bobekom pripremao diverziju u rafineriji nafte u Žavljama, ali ni taj plan nije realiziran jer je Bobek bio uhićen u ožujku 1940. (osuđen je u II. tršćanskom procesu Specijalnog suda za zaštitu države i strijeljan 15.XII.1941.). Bili su uhićeni i drugi članovi rukovodstva bistričkog TIGR-a (Josip Ujčič i Marija Urbančič) te je Dolgan preuzeo njegovo vođenje.

Na početku Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, 1941., uključuje se u Osvobodilnu frontu (OF), pa s tigrovcima organizira tajne sastanke na bistričkom području, rezultat kojih bilo je i osnivanje prvog odbora OF u selu Kilovče. U ožujku 1942. poslao je nekoliko suradnika predvođenih Vinkom Brozinom iz Jelšana u Šempeter (današnja Pivka) kupiti oružje od jednog talijanskog narednika, ali ih je potonji prokazao i mnogi su uhićeni, a Dolgan je pobjegao u partizane, u Brkinsku četu.

Tijekom narodnooslobodilačke borbe obavljao je niz dužnosti – organizirao je okružne narodnooslobodilačke odbore (NOO) za Brkine, bistričko i pivsko područje, postao je i član tamošnjeg Okružnog komiteta Komunističke partije Slovenije (OK KPS) te zapovjednik Brkinske čete. Teže je ranjen u jednom okršaju polovicom ožujka 1943. Potom zapovijeda javkom, partizanskom stanicom P2, održava veze NOP-a na području između Trsta, Istre i Postojne. Postavljen je za sekretara OK KPS za Materiju, potom i šireg OK koji uključuje i pivsko područje, a u rujnu 1943. član je novog OK KPS Brkini-Slovenska Istra. Kao politički komesar 11. slovenske narodnooslobodilačke Brkinske brigade, formirane 17.IX.1943. na Mašunu, bio je zadužen za razoružavanje talijanskih vojnika nakon kapitulacije Italije. Nakon što su njemačke snage početkom listopada razbile brigadu, postavljen je za komesara Istrskog partizanskog odreda.

Zbog bolesti dodijeljen je OK KPS Brkini, a ubrzo potom je u Odjelu za zaštitu naroda (OZN) 9. korpusa Narodnooslobodilačke vojske (NOV) Slovenije zadužen za novačenja na Krasu. Kao politički komesar jurišnog bataljuna sudjelovao je u partizanskom oslobađanju Trsta, gdje je bio dodijeljen mjesnom zapovjedništvu. Potom je poslan u Jesenice na prihvat logoraša i drugih uhićenika iz Austrije, a nakon toga u Brežicama je u povjerenstvu za saslušavanje zarobljenih nacista, ustaša, četnika i drugih kvislinga.

U poraću je zbog bolesti demobiliziran te je radio u Ilirskoj Bistrici kao tajnik kotarskog NOO-a i predsjednik Planske komisije. Bio je član Oblasnog komiteta KPS za Primorsku i Glavnog odbora Saveza udruženja boraca (Zveza združenj borcev) Slovenije. U razdoblju 1947.-56. u tri je navrata biran u slovensku republičku skupštinu.

Umirovljen je 1958. s činom kapetana I. klase JNA (satnika). Po umirovljenju živio je u Kopru.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941 i više jugoslavenskih ordena – za hrabrost, bratstva i jedinstva II. stupnja te zasluga za narod III. stupnja.