Stihović, Vinko, prosvjetni, kulturni i društvenopolitički djelatnik (Lindar, 23.III.1942. – Pula, 28.VII.2022.).

Roditelji su mu bili Savo i Antica rođ. Brumnić. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, maturirao je 1960. u pazinskoj Gimnaziji „Otokar Keršovani“, a četiri godine poslije (1964.) na Pedagoškoj akademiji u Puli stekao je diplomu profesora geografije i povijesti.

Kao profesor radio je u gračaškoj područnoj školi Mandalenčići pa u osnovnoj školi (OŠ) u Gračišću, u OŠ Vladimira Nazora u Pazinu te područnim školama u Svetom Petru u Šumi (jedno vrijeme bio je voditelj škole) i u Tinjanu, odakle je 2007. otišao u mirovinu.

Stihović je bio tajnik Samoupravne interesne zajednice kulture, fizičke i tehničke kulture općine Pazin (1978.-83.), predsjednik Socijalističkog saveza radnog naroda općine Pazin (1983.-1988.) te voditelj Radne jedinice Spomen doma sjedinjenja i slobode u Pazinu, koji je djelovao u sklopu Centra za kulturu i obrazovanje (1988.-93.).

Sa skupinom umirovljenika inicirao je u Pazinu 2009. osnivanje ogranka Hrvatske stranke umirovljenika te bio njegov predsjednik do 2019. Kao predsjednik surađivao je sa Sindikatom umirovljenika Hrvatske i Udrugom umirovljenika Pazinštine u rješavanju statusa umirovljenika, posebno onih koji žive u samačkim kućanstvima.

Bio je član Školskog odbora Gimnazije i strukovne škole Jurja Dobrile u Pazinu (2017.-21.), predsjednik Odbora za društvene djelatnosti pazinskog gradskog vijeća (2017.-21.), zamjenik predsjednika upravnog odbora Dječjeg vrtića „Olga Ban“ u Pazinu (2018.-22.). Bio je i dugogodišnji član Katedre Čakavskog sabora za povijest Istre u Pazinu te od 2014. do smrti potpredsjednik njezine skupštine.

Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada, među kojima „25. septembar“ općine Pazin (1989.) i posmrtno Plakete grada Pazina (2023.), kao znak priznanja za dugogodišnji rad u području prosvjete te za brojne aktivnosti na unapređenju i zalaganju za položaj umirovljenika. Nagradu je primila supruga Pavica.

Pokopan je na mjesnom groblju u Lindaru.