Maganja, Mario, antifašist, partizanski zapovjednik (Križ [tal. Santa Croce] kraj Trsta, 5.XII.1908. – Čepić, 11.VI.1944.).

Roditelji su mu bili Andrej Maganja i Frančiška Kralj.

Tijekom prve polovice 1920-ih završio je osmogodišnju slovensku školu u Križu te se kao samouk počeo baviti kamenoklesarstvom.

Krajem desetljeća odslužio je vojni rok u talijanskoj ratnoj mornarici. Po povratku se oženio 1931. sumještankom Gizelom rođ. Košuta, s kojom je dobio dvije kćeri, Dinu (1932.) i Loredanu (1935.). Obitelj se 1932. seli u Trst i pokreće malo kamenoklesarsko poduzeće, pri čemu unajmljuje dio kamenoloma Faccanoni, koji se nalazi uz cestu prema Bazovici. Pored uspješnog poslovnog života Maganja se u slobodno vrijeme bavio sviranjem harmonike uglazbivši i nekoliko pjesama na lokalnom slovenskom dijalektu.

U jesen 1941. uključuje se u partizanski pokret, radeći na distribuciji antifašističke literature i letaka, opremanju te smještaju antifašista na području Križa, ali i čitavog tršćanskog zaleđa. Nakon gotovo dvogodišnjeg tajnog djelovanja talijanske vlasti uhitile su bračni par Maganja veljači 1943. te ih zatvorili u zasebne tršćanske zatvore. Pušteni su nakon kapitulacije Italije 8.IX.1943., a Mario se već 11.IX. priključio istarskom narodnooslobodilačkom pokretu.

U siječnju 1944. postao je komandir 3. čete II. istarskog partizanskog bataljuna koristeći se borbenim imenom Krasnaja. Nakon reorganizacije, u veljači, postavljen je za operativnog oficira I. udarnog bataljuna te zamjenik komandanta. Prilikom formiranja Prve istarske brigade „Vladimir Gortan“, početkom travnja, postavljen je na dužnost komandanta II. udarnog bataljuna.

Početkom lipnja 1944. ratne su se operacije vodile oko Pićna, Gračišća, Šumbera i Svete Nedelje Labinske. Maganja je osobno predvodio partizanske borce u zauzimanju karabinjerskih položaja u Gračišću i Pićnu. Prije pada Pićna karabinjeri su pri početku mirovnih pregovora ustrijelili Maganju, teško ga ranivši. Vojarna je ipak zauzeta i Pićan oslobođen, a ranjeni je zapovjednik volovskom zapregom prevezen u Čepić, gdje su ga partizanski liječnici pokušali spasiti, ali je umro zbog prevelike količine izgubljene krvi. Sahranjen je na groblju u Čepiću.

Posmrtno je promaknut u čin poručnika, a 1959. mu je postavljena spomen-ploča u Pićnu.

Slike