Trdan, Herman
Trdan, Herman, svećenik, društveni djelatnik, slikar (Pazin, 20.XI.1892. – Zagreb, 4.X.1970.).
Otac mu je bio Andrej, majka Rozalija rođ. Pavlin.
S deset godina otišao je u Goricu, gdje su mu živjeli rođaci, te je tamo 1911. završio gimnaziju, potom i bogoslovlje.
Za svećenika ga je posvetio gorički nadbiskup Frančišek Borgia Sedej 27.VII.1915., a mladu je misu imao u Leskovcu pri Krškom. Ranije je, već 1913., dobio dopuštenje da iz Tršćanska i koparska biskupija, u koju je kao Pazinac bio inkardiniran, prijeđe u Goričku nadbiskupiju, s obzirom na to da mu se obitelj bila preselila u Goricu.
U početku je službovao na goričkom području: prvu službu dobio je 1.X.1915. kao župni suradnik u Dornberku, u proljeće 1917. premješten je za kurata (vojnog svećenika) u Lokovec, a sljedeće je godine otišao za vikara u Avče, gdje je ostao do 1922., kada je premješten za kurata u Podgoru. U ratu se istaknuo u zaštiti crkvenih dragocjenosti te je na području Sočanske bojišnice spasio vrijedan inventar triju crkava. U poraću je na goričkom području bio aktivan u obnovi društvenog i kulturnog života.
Godine 1923. dobio je studijski dopust te je na minhenskoj Akademiji likovnih umjetnosti studirao slikarstvo. Potom je 1928. postavljen za vikara u Zapotoku, u goričkoj općini Kanal. Međutim, zbog stalnoga progona talijanskih fašističkih vlasti morao je napustiti Primorsku te je početkom 1929. otišao u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
Još ga je ranije skopski biskup, Slovenac Janez Frančišek Gnidovec, bio pozvao k sebi, inkardinirajući ga 21.XI.1927. u svoju biskupiju. U 1930-im bio je župnik u Janjevu, gdje je u crkveni zbor uključio i djevojke, pa je tako utemeljeno Crkveno pjevačko društvo „Sv. Cecilija“. Potom, krajem istog desetljeća, dolazi u Hrvatsku, najprije 1938.-39. za župnika u Gušće kod Siska, potom za župnika u Ladislav (općina Hercegovac u Moslavini). Tu se nakon njemačko-talijanskog napada na Jugoslaviju i uspostave Nezavisne Države Hrvatske opredijelio za narodnooslobodilački pokret (NOP).
Surađivao je s komunističkim vođom i organizatorom oružanog ustanka u Moslavini i Slavoniji Pavlom Gregorićem – Brzim šaljući mu podatke o neprijatelju, a mnogi su aktivisti NOP-a i Komunističke partije Hrvatske kod njega imali sklonište. Kad su ustaše pripremali akcije protiv Moslavačkog partizanskog odreda, te je podatke slao njegovom štabu. Iako nije odustajao od svoga vjerskog, kršćanskog uvjerenja, pomagao je komuniste u narodnooslobodilačkoj borbi (NOB) te su ga partizani cijenili kao čovjeka i svećenika koji je u narodu širio ideje NOP-a. Dio rata proveo je u Zagrebu, gdje su ga zbog njegovih antifašističkih stavova proganjali ustaše te je bio psihički obolio.
Iako ga je u neposrednom poraću nova komunistička vlast bila kratko pritvorila, nastavio je s njom surađivati, pa je 1946. javno podržao uhićenje zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Vlasti su mu priznale staž za sudjelovanje u NOB-u od 1941., kao antifašist bio je primljen i kod jugoslavenskog vođe Josipa Broza Tita, a dobio je i više državnih priznanja.
Nastavljajući biti blagonaklon prema državnoj vlasti, bio je 1953., kao blagajnik, u novom, njoj sklonijem vodstvu Inicijativnog odbora za staleška udruženja katoličkih svećenika Hrvatske.
Bavio se i slikarstvom, a govorio je nekoliko jezika, po nekima čak sedam.
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar