Donorà, Luigi, glazbenik i skladatelj (Vodnjan, 18.IV.1935. – Torino, 12.IV.2022.).

Otac mu je bio Giuseppe, a majka Domenica rođ. Mohorovich.

Obitelj je Vodnjan napustila 1948.

Studirao je glazbu na torinskom konzervatoriju, a diplomirao je kompoziciju 1962. i zborsku glazbu 1963. na konzervatoriju u Milanu. Pohađao je tečaj elektroničke glazbe i dirigiranja (1967.-68.), usavršavajući se iz dirigiranja u Sieni (1968.). Tamo se usavršavao i iz kompozicije i dirigiranja višeglasnog zbora (1968.-70.), dirigiranja opere i moderne orkestracije (1970., potonje kod Luigija Dallapiccole). Na konzervatorijima u Alessandriji i Torinu predavao je više predmeta (zborsko pjevanje, harmonija, teorija i solfeggio, čitanje partiture, elementi kompozicije).

Surađivao je 1967. s državnom Diskotekom u Rimu (sada Istituto Centrale per i Beni Sonori ed Audiovisivi), a od 1975. bio je počasni član Udruge Agrifoglio di Roma. Bio je član Povjerenstva za glazbene studije za zaštitu kulturne baštine Furlanije i Julijske Venecije (1977.). Proširio je 1971. interes na proučavanje semiografije nove glazbe, istovremeno otkrivajući i razvijajući sustav glazbenog zapisa temeljen na „mensuralizmu i aproksimaciji“. Skladanje je izmjenjivao s klavirskom pratnjom. Dirigirao je orkestrom izvodeći vlastita djela i djela drugih suvremenih autora. Skladao je glazbu za kazalište (opere) te vokalnu, instrumentalnu, zborsku i simfonijsku glazbu.

U svibnju 1997. maestro Aleksandr Lazarev, dirigent moskovskog Boljšoj teatra, dirigirao je kantatu L'urlo dall'abisso, koju su izveli zbor i orkestar Teatra Carlo Felice u Genovi. U katedrali u Chioggi izveden je 1998. oratorij Venite pueri, a iste godine Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem maestra Pavla Dešpalja premijerno je izvela Preludio sinfonico a Parenzo. Njegove skladbe izvedene su u kazalištima Piccola Scala u Milanu, Piccolo Regio u Torinu, Ridotto Verdi u Trstu, Accademia Chigiana u Sieni, u Opernom kazalištu Casina u Sanremu, u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, a 1993. održao je niz koncerata u Sjedinjenim Američkim Državama (New Yorku), Sloveniji i Hrvatskoj u duetu s violončelistom Renzom Brancaleonom. Njegova glazba izvođena je u regionalnim sjedištima državne televizije (RAI) te na stranim radijskim i televizijskim postajama. Milanska diskografska kuća Ariston posvetila mu je kompaktni disk komorne glazbe (1994.).

Istraživao je istarsku glazbenu tradiciju i objavio mnogobrojne tekstove o suvremenim i nekadašnjim istarskim skladateljima, s čime je i sudjelovao na konferencijama. Bio je član žirija nacionalnih i međunarodnih glazbenih natjecanja, kao i ministarski povjerenik za državne ispite u konzervatorijima. Objavio je više glazbeno-teorijskih knjiga te etnomuzikoloških monografija vezanih za Vodnjan i Istru: Antiche musiche sacre e profane di Dignano d'Istria (Trieste 1997.), Danze canzoni inni e laudi popolari dell'Istria di Fiume e Dalmazia (Trieste 2003.) i Tradizionali canti liturgici e devozionali intonati in Istria (Rovigno 2024., objavljena posmrtno). Pisao je poeziju, bio je aktivan u iseljeničkim udrugama, pisao je članke za L'Arena di Pola, a od 1992. je bio predsjednik udruge Famiglia Dignanese.