Marjanović, Milan, književni kritik, pisac i publicist, polemičar, osobito istaknut u doba Moderne (Kastav, 12.V.1879. - Zagreb, 21.XII.1955.).

Hrvatsku pučku školu pohađao u Veprincu, na talijanskom i njemačkom u Pazinu, nižu gimnaziju u Rijeci, višu u Karlovcu i Zagrebu, a trgovačku školu u Pragu, gdje je slušao i Masaryka. Bio je progonjen zbog protuugarskih stavova i često zatvaran. Bio je tajnikom Društva hrvatskih književnika (DHK). U Beogradu se, izgnan iz Zagreba, zaposlio u Presbirou. Družio se s Vladimirom Nazorom i Jovanom Skerlićem. Unovačen je 1915., pobjegao je u Italiju, preko Rima i Pariza u London, sudjelovao u osnivanju Jugoslavenskog odbora, a zatim je bio u New Yorku i Pittsburghu.

Nakon Prvog svjetskog rata, u Americi je priređivao Meštrovićeve izložbe. U Beogradu je koncem 1920-ih bio šef Centralnoga Presbiroa vlade, a 1930-ih jedan od prvih jugoslavenskih stručnjaka za film. Po slomu Kraljevine Jugoslavije, interniran u Bariju, radio je u novinskom uredu NOP-a. Nakon Drugog svjetskog rata bio u Istorijskom institutu SANU i na konferencijama u Londonu, a 1951. prešao u Zagreb. Bio je članom JAZU i predsjednikom njezina Jadranskog instituta.

Kao publicist djelovao je u periodici napredne omladine, Napredne stranke i Hrvatsko-srpske koalicije. Diljem Hrvatske i inozemstva osnivao je časopise i listove kraćega i duljeg vijeka, u mnogima surađivao: Nada, Nova nada, Svjetlo, Narodna misao, bečka Mladost, Novi vijek, Hrvatska misao, Obzor, dubrovačka Crvena Hrvatska, riječki Novi list, Pokret, splitska Sloboda, Savremenik, zagrebačko Zvono, splitski Pučka sloboda i Jug, zagrebački Val i Jug/Zvono itd. Godine 1914. pokrenuo je književni tjednik Književne novosti, kao posljednji list moderne i prvi hrvatski moderni literarni tjednik, a ubrzo i nezavisni politički tjednik Narodno jedinstvo. U Londonu je uređivao The Southern Slav Bulletin, u New Yorku Jugoslavenski svijet i Obnovu, surađivao u Vijencu, uređivao beogradske Vidike. Supotpisnik je manifesta Mlada Hrvatska. Kao kritičar promicao Hippolytea Tainea, Charles-Augustina Sainte-Beuvea i, osobito, Georga Brandesa, smatrajući da se književnost ima podrediti narodnim ciljevima.

Utilitarnim poimanjem pisca i pisanja bio je tradicionalist, a otvorenošću prema svijetu glede promjene društvene svijesti - modernist. Kao pjesnik, bio je pripovjedač, dramatičar, romansijer, historiograf, pisac eseja te studija. Potpisuje djela: Iza Šenoe (1906.) , Književne studije i prikazi (1911.), Savremena Hrvatska (1913.), Vladimir Nazor kao nacionalni pjesnik (1923.), Hrvatska moderna (1951.) itd. Među djelima "čiste" književnosti jesu: crtice Fragmenti (1903.), roman Karijera (1904.), drame Svagdašnjost (1906.) i Tlavata (1927.), zapisi u stihovima Via Crucis (1918.), komedija Besposleni svijet (1929.), zbirka pjesama Mi budale (1938.) i dr.

U rodnom Kastvu posvećena mu je ulica.

Slike