Blažič, Franc, svećenik, slovenski nacionalni preporoditelj, publicist (Orehek kraj Postojne, 5.X.1829. – Dolenja Vas, 27.VII.1899.).

Rođen je u seoskoj obitelji, otac Matija, majka Katarina.

Pohađao je bogosloviju u Gorici, a za svećenika Tršćansko-koparske biskupije zaređen je 20.VIII.1854. Iste godine dobio je prvu službu, kapelana i učitelja, u Kastvu, a 1856. premješten je u Novigrad, otamo 1858. u Lindar, pa se 1863. vraća u Kastav. Premješten je 1866. u Tinjan, potom je 1868.-69. župni upravitelj u Krbunama na Pićanšćini, a sljedećih godina u Dolenjoj Vasi, gdje je 1870. postao župnik te je na toj dužnosti ostao do smrti.

Još kao gorički bogoslov bio je među najgorljivijim učenicima slovenskog nacionalnog preporoditelja, jezikoslovca i povjesničara Štefana Kociančiča. U tom je vremenu, a u povodu stote obljetnice Goričke nadbiskupije (uspostavljene 1751.), objavio, u izdanju Društva sv. Mohora, knjižicu Kratka povestnica Goriške nadškofije (Celovec [Klagenfurt] 1853.), za koju je Kociančič napisao predgovor. Sljedeće, 1854. godine objavio je u Ljubljani djelo Zrkalo lepih zgledov iz cerkvene zgodovine.

Zalagao se za nacionalno osvješćivanje slavenskog življa te promicao obrazovanje mladih djelujući ne samo kao svećenik, nego i kao učitelj u župi ili osnovnoj školi. Pobuđujući slavensku nacionalnu svijest aktivno je sudjelovao, s dolinskim dekanom Jurijem Janom i koparskim biskupijskim vikarom Franjom Ravnikom, 7.VIII.1870. na taboru u Kubedu, zahtijevajući uvođenje slovenskog i hrvatskog jezika u škole i javne službe.