Stanić, Slavko (Luigi) – Điđi, boćar i sportski djelatnik (Gradinje [kod Livada], 16.II.1942. – Kastav, 28.X.2005.).

Pri rođenju, za vrijeme talijanske uprave, upisano mu je ime Luigi, ali je u Jugoslaviji promijenio ime u Slavko. S obitelji se 1957. preselio u Rijeku, gdje je završio Srednju tehničku školu. Otac Anton radio je u brodogradilištu 3. maj, a majka Regina, rod. Puhar, bila je domaćica. Živio je u gradskim četvrtima Kozala i Podmurvice, a 1971. trajno se preselio u Kastav. Bio je 1974. jedan od osnivača Boćarskog kluba Kastav.

Potom je 1980. prešao u Boćarsko društvo Drenova iz Rijeke. Tijekom dva desetljeća bio je igrač prve ekipe te tehnički i sportski voditelj. S ekipom Drenove osvojio je 1986. Međurepubličku ligu, a potom je nastupao u Saveznoj boćarskoj ligi Jugoslavije do 1990. U saveznoj ligi je osvojio 3. mjesto 1988./89. i 1989./90. U tom razdoblju igrao je i vodio momčad za koju su, između ostalih, igrali Dinko Beaković (najuspješniji jugoslavenski i hrvatski boćar s osvojenim svjetskim prvenstvima i svjetskim rekordima te najuspješniji hrvatski izbornik) i Slavko Olić (najbolji igrač na Svjetskom prvenstvu 1985. u Melbourneu), a prva priznanja postigli su Čedo Vukelić (višestruki državni prvak) te braća Gulja, Sandro (seniorski svjetski prvak) i Simon (dvostruki srebrni na svjetskom ekipnom prvenstvu).

Nakon osamostaljenja Hrvatske 1992. nastupao je s ekipom Drenove u Prvoj hrvatskoj boćarskoj ligi od 1994. do 1997. i ponovno 1999. No više nisu postizali rezultate iz razdoblja Jugoslavije. Krajem 1990-ih sudjelovao je u obnovi BK Kastav. Stekao je zvanje boćarskog instruktora I. i II. stupnja te nacionalnog boćarskog suca. Kao izbornik vodio je mušku državnu reprezentaciju Hrvatske na nekoliko međunarodnih turnira.

Bio je predsjednik Hrvatskog boćarskog saveza (HBS) te predsjednik Sportske komisije i član Izvršnog odbora. Bio je na rukovodećim pozicijama i mnogim boćarskim institucijama u Primorsko-goranskoj županiji. Bio je predsjednik i član organizacijskih odbora na dvama svjetskim boćarskim prvenstvima održanima u Rijeci 1995. i 1997.

U profesionalnoj karijeri bio je zaposlen u poduzeću Monter kao rukovoditelj za postavljanje centralnog grijanja. Potom je od 1993. do mirovine djelovao kao poduzetnik.

Aktivno se bavio i politikom kao član Istarskog demokratskog sabora (IDS). Bio je član predsjedništva Zajednice podružnica IDS-a Rijeke te predsjednik gradske podružnice IDS-a Kastav. Od 2001. do 2005. kao član Poglavarstva Grada Kastva bio je zadužen za resor sporta, kulture, tehničke kulture, zaštite okoliša i potrošača. Zahvaljujući njemu Kastav je dobio boćalište. Njemu u čast od 2013. kastavsko boćalište Stražnica nosi ime „Slavko Stanić“. Krajem rujna 2021. u Kastvu je svečano otvoren Boćarski dom „Slavko Stanić“.

Dobitnik je Priznanja HBS-a povodom 50 godina boćanja u Hrvatskoj (2001.), Zlatne plakete Boćarske zajednice Rijeka povodom 50 godina Boćarskog saveza i organiziranog boćanja u Rijeci (2002.), Nagrade za životno djelo Zajednice sportova PGŽ-a (2004.), kao i postumne Nagrade Grada Kastva za izvanredne zasluge u razvoju kastavskog sporta (2006.).