Crisma, Aulo, učitelj, publicist te istraživač povijesti, jezika i kulture Cimbra (Poreč, 25.IV.1927. – Tencarola kraj Padove, 24.XII.2020.).

Bio je dvanaesto od trinaestero djece Santa, zvanog Pietra, i Caterine, rođ. Bazzara.

Učiteljsku školu završio je 1945., kada je počeo raditi u porečkom malom sjemeništu. U svibnju 1946. napustio je Istru i otišao u Trst, odakle je, nakon što je dobio učiteljsko mjesto, otišao u Giazzu, naselje općine Selva di Progno u Veronskoj provinciji. S radom započinje 1948. godine. U Giazzi je upoznao učiteljicu Mariju Dal Bosco, s kojom se vjenčao 1951. Obitelj se s dvoje djece, Aminom i Marcom, 1957. preselila u općinsko središte.

Veći dio radnog vijeka proveo je kao osnovnoškolski učitelj na području Selve di Progno. U lokalnoj je zajednici bio poznat kao „El maestro“. Uz pedagoški rad sudjelovao je u kulturnom i društvenom životu zajednice. U svojim je istraživanjima posebno obrađivao život na području Lessinije, uključujući povijest šumarstva, krijumčarenja i odnose između lokalnog stanovništva i vlasti. Dio tih istraživanja objavio je zajedno s Remom Pozzerleom. Važan dio njegova rada bilo je proučavanje Cimbra, njemačke jezične i kulturne manjine na području Lessinije. Stoga je postao član uprave udruge Curatorium Cimbricum iz Verone. Za predani rad udruga mu je dodijelila odlikovanje Gran Massaro dei Cimbri sa zlatnom medaljom. Posebno je bio povezan s Giazzom, gdje se cimbarski jezik održao do suvremenoga doba. U Selvi di Progno vodio je mjesni Centro di lettura, koji je kasnije prerastao u Centro sociale di educazione permanente, kao i školski patronat zadužen za učeničke kuhinje i prijevoz učenika. Neko je vrijeme 1960-ih obnašao dužnost mirovnog suca. Bio je i član pokrajinskog vodstva sindikata Sinascel, koji je djelovao na području osnovnog školstva. Dugi je niz godina bio dopisnik veronskog lista L'Arena. Od 1970. surađivao je i s glasilom In Strada Granda, koje je izdavala udruga Famiglia Parentina iz Trsta. Bio je aktivan i u organiziranju sportskog života učenika. U Selvi di Progno sudjelovao je u stvaranju sportskih sadržaja, uključujući tenisko igralište povezano s njegovim pedagoškim radom. U mirovini je od 1979., a od 2000. živio je u Tencaroli.

Autor je knjiga Dieci anni con i Cimbri (2017.) i Bar lirnan tàuc'. Noi impariamo il cimbro, corso essenziale della parlata cimbra dei XIII Comuni Veronesi (Verona 2001.), koju je ilustrirao njegov unuk Luca. S Remom Pozzerleom koautor je knjiga Guardie e contrabbandieri sui monti Lessini nell’ottocento e novecento (Giazza – Verona 1990.) i Lessinia. Una montagna espropriata – La fine degli usi comuni sui monti veronesi (1999.).

Crisma je i nakon preseljenja u Italiju zadržao snažnu vezu s rodnim Porečom. Najvažniji rezultat njegova rada na istarskoj tematici jest knjiga Parenzo. Gente, luoghi, memoria (Venezia 2012.).

Nakon njegove smrti općina Selva di Progno nazvala je sportske terene uz osnovnu školu po njemu. Svečanost imenovanja održana je 1.X.2022.