Dvorničić, Mate (Matko), pravnik, pjesnik, pripovjedač i publicist (Vrbnik na Krku, 23.IV.1886. - Vrbnik, 26.I.1961.).

Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju je pohađao na Sušaku (1998.-1906.). Studirao je bogosloviju u Zadru (1906.-08.), a pravo u Zagrebu, Grazu, Pragu i Berlinu te je diplomirao 1913. u Lavovu.

Praksu je počeo kao sudski pristav Sudbenog stola u Zagrebu. Nakon izbijanja I. svjetskog rata bio je kao politički protivnik Austro-Ugarske optužen za veleizdaju i zatvoren u Rijeci, zatim u Trstu, Rovinju, Puli te interniran u austrijskim i mađarskim mjestima. Početkom 1918. unovačen je u austrougarsku vojsku. Nakon rata ponovno je u Sudbenom stolu u Zagrebu. Godine 1920. polaže praktični sudski ispit i polaže rigoroz na Pravnom fakultetu. Obavivši pripremnu praksu, položio je 1922. odvjetnički ispit i u Crikvenici otvorio odvjetničku kancelariju. Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije 1941. i sukoba s novim vlastima, kraće je u zatvoru u Rijeci, zatim u talijanskom logoru Corropoli.

Godine 1944. vraća se u domovinu i radi za narodnooslobodilački odbor crikveničkoga kotara. Uskoro seli u Garicu kraj Vrbnika; 1947. odvjetničku kancelariju iz Crikvenice premješta u grad Krk, a 1949. u Senj. Umirovljen je 1953.

Od 1907. do 1946. objavljivao je književne radove u stihu i prozi, kritiku, feljtone te stručne studije i članke iz politike, prava, jezikoslovlja, filozofije, povijesti, psihologije, sociologije i antropologije u periodicima Mladi Istran, Pučki prijatelj, Vienac, Riečki novi list, praški Val, crikvenički Čas i Slavenski Jadran (koje je pokrenuo i uređivao), Obzor, Nova Evropa, Vinodolski pokret, Istra, Novi glas, Jadranski koledar, Krčki kalendar, Primorje i dr. Časopisi koje je uređivao bili su naglašene jugoslavenske orijentacije. Od 1923. služio se pseudonimima i šiframa Borislav Istrijanski, B. Istrijanski, I. B., Mate, Dr. M. D., Dr. Mate Šantić. Njegova književna, stručna i znanstvena djelatnost uglavnom je vezana uz gornje Hrvatsko primorje, Istru i kvarnerske otoke. Stihove je pisao štokavštinom, katkada i ekavicom, ali je zapaženiji kao pjesnik čakavskog izraza. Tematski se vezao uza zavičaj i prirodu, a ima i refleksivnih te socijalnih motiva, katkada sarkastičnih i humornih nota; 1923. –27. skloniji je erotskim temama.

U vlastitoj nakladi 1933. u Crikvenici je objavio knjigu pjesama, crtica, feljtona, novela... Lišće moga granja, s čakavskim stihovima i dijalozima unutar štokavske prozne fakture. Posvećen je fenomenu čakavice kao književna izraza i narodnoj poeziji. Zastupljen je u antologijama Zvane Črnje i Ive Mihovilovića (1969.), Milorada Stojevića (1987.), Mirjane Strčić (1989.) i dr.

Zanimali su ga i povijesni motivi, npr. pripovijest Knez Frankopan i roman U zagrljaju valovlja, objavljen djelomice u odlomcima pod naslovom San driveničkog grada. Sastavio je predgovor za knjigu čakavske proze Ivana Lončarića Papića Paćuharije (Crikvenica 1933.). U studijama, feljtonima i osvrtima prikazao je većinom primorske i istarske književnike, likovne i dramske umjetnike, filozofe, pravnike i gospodarstvenike. Pisao je i nekrologe književnicima i drugim djelatnicima gornjega Hrvatskog primorja. Ti su radovi trebali biti građa za zamišljeno djelo Književnici i filozofi Istre i Hrvatskog primorja.

Bavio se i onomastikom primorskih lokaliteta, lokalnom poviješću, etnologijom te etologijom, ali i kriminologijom i krivičnim pravom. Radio je na djelu Krivično pravna nauka u svjetlu filozofije, bioekologije i krivičnog prava; iz njega je također objavio neke ulomke. Godine 1945. najavio je znanstvenu »trilogiju«: Međunarodno pravo, Politička znanost i Povijest Istre, Rijeke, Trsta i kvarnerskog otočja. Posljednje djelo obradio je, po vlastitu navodu, u devet knjiga, a iz njega je objavio (pod pseudonimom Mate Šantić) dva poglavlja pod naslovom Sphynx Adriatica (o topografiji i toponomastici, paleoetnologiji i paleoantropologiji). Stariju povijest Istre i sjevernoga Hrvatskog primorja povezuje s narodima Šleske, Lužice te sa starim (osobito Polapskim) Slavenima i Germanima.

Napisao je libreto za operu Vilina frula (1922.).

Rukopisna ostavština i većina Dvorničićevih objavljenih radova nisu još temeljitije znanstveno ocijenjeni.