Defrančeski, Ante

Defrančeski, Ante, pedagog i pedagoški pisac (Ližnjan, 1.II.1894. – Skrad, 27.IX.1949.). Učiteljsku školu završio u Kastvu 1912. Iste godine zaposlio se u Družbinoj školi u Kašteliru, a zatim u Materadi. Sudjelovao je u pokretanju i razvijanju kult. života te buđenju nacionalne svijesti u selima Bujštine. Na početku I. svjetskog rata bio je mobiliziran, otišao na rusku bojišnicu i bio zarobljen. Nakon rata i talijanske okupacije Istre, zbog sve jače talijanizacije, ne vraća se u Istru, već odlazi na učiteljsko mjesto u Kotoribu, pa u Čakovec (1920.–24.) i Zagreb, gdje je 1928. završio četverogodišnju Višu pedagošku školu i predavao u učiteljskoj školi. U 1930-ima radio je u Beogradu u Ministarstvu prosvjete, a 1941. u građanskoj školi u Metkoviću, gdje je zbog bolesti te godine umirovljen. Nakon rata bio je 1946/47. profesor na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Zauzimao se za »novu radnu školu« i suvremene metode nastave zagovarajući načelo da svako nastavno gradivo treba obrađivati prema njegovoj naravi i svrsi koja se želi postignuti, a ne prema univerzalnim metodama. Jedan je od pokretača i organizatora »oglednih škola«. Kao predavač na učiteljskim školama i plodan pedagoški pisac znatno je utjecao na rad osnovnih škola. Djela: Dječji samorad (1925.), Načela nove škole (1934.), Skupna nastava u teoriji i praksi (1935.), Pismeni sastavci u osnovnoj školi (1937.), Kako uvodimo učenike u povijesnu nastavu (1939.), Globalna metoda u nastavi čitanja (1940.) i dr. Također je bio jedan od urednika Pedagogijskoga leksikona (Zagreb 1939.). Prevodio je pedagoška djela s ruskoga.

 

 

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

J. Demarin, Građa za povijest pedagogije Hrvata, Srba i Slovenaca, Zagreb 1940; L. Šepić i dr., Kaštel – Castelvenere, Kaštel 1997.

Slučajna natuknica

Ciscutti, Pietro