Arhitektura (lat. architectura, grč. άρχιτέκτων: graditelj), umijeće projektiranja i građenja prostora koje se temelji na uspostavljanju odnosa između unutarnjih i vanjskih prostora građevina. Svojim širokim djelovanjem arhitektura obuhvaća različita područja poput urbanizma, uređenja interijera, perivojnu umjetnost i druge slične grane povezane s ljudskim djelovanjem u prostoru.

Arhitektura se u Istri pojavila u prapovijesti (II. tisućljeće pr. Kr.), unutar ilirskih utvrđenih gradina (Monkodonja, Monkaštel). Romanizacija Istre poslije Augusta ostavila je mnoge arhitektonske spomenike kako u gradu tako i na izvangradskim područjima gdje su nastajali stambeni i gospodarski objekti, villae rusticae (Pula i Poreč odnosno Brijuni i Barbariga). U kasnoj antici nastaju sakralne građevine bazilikalnog tipa većih i manjih razmjera. Zajedno s arhitekturom u spomenutom se razdoblju razvija i bizantska umjetnost koja je u prvom redu obilježena vjerskom simbolikom, a najbolji primjer toga doba jesu kapelica sv. Marije Formoze u Puli i Eufrazijeva bazilika u Poreču. Franačkim osvajanjem Istre (788.) rađa se predromanika koja se javlja specifičnim oblikom pravokutnih sakralnih zdanja s apsidom, jednom ili triju, ostvarenih unutar crkvenoga prostora. Na prijelazu tisućljeća gradnja doživljava u Istri očit zamah (stambena, sakralna, komunalna - tipične su lođe). Romaničke crkve i katedrale vezuju se za benediktinski red (kamaldoljanski samostan i crkva sv. Mihovila na Limu, crkva sv. Ilije u Balama). Propovjednički crkveni redovi su u nas proširili Gotiku, obilježenu umjetničkim strujanjima sjevera i juga, a ponekad i isprepletanjem dviju slogova, kontinentalnog i mletačkog (Komunalna palača i franjevačka crkva u Puli, palača Salamon u Gračišću). Franjevačke crkve u Istri svjedoče o osebujnoj liniji graditeljskog izraza, a u XV. st. pojavljuju se zdanja s istaknutim renesansnim i gotičkim oblicima, dok se istodobno grade utvrde venecijanskoga tipa. Sa XVII. st. mnoga se starija crkvena zdanja barokiziraju, a u duhu paladijanizma rađaju se važne crkvene građevine (župne crkve sv. Eufemije i sv. Blaža u Vodnjanu), ali i pojedina stambena zdanja. Barok je, međutim, naišao na plodno tlo u austrijskom dijelu Istre, gdje su svjetovne i crkvene zgrade nastajale pod utjecajem srednjoeuropskoga sloga (pavlinska crkva i samostan u Svetom Petru u Šumi, kaštel Lupoglav). Kasnobarokna tradicija, pomiješana s klasicizmom, zadržat će se u Istri do kraja XIX. st. Industrijska arhitektura sve više se razvija u Puli i Rovinju prateći industrijalizaciju. Za potrebe proizvodnje grade se u prvom redu tvornice, silosi, skladišta, laboratoriji, visoke peći. Za javne građevine obično se angažiraju strani izvođači koji se drže historicističkih oblika što tada prevladavaju u Europi. Među najnovijim oblicima gradnje javljaju se potkraj XIX. st. hotelska i turistička arhitektura (hoteli u Opatiji, Puli, pansioni, kupališta). U Puli i drugdje historicizam smjenjuje secesija, a moderna arhitektura, kao posljednji graditeljski pravac, isplivala je u prvoj polovici XX. st. povratkom sa studija mladih inženjera i arhitekata (zgrada pošte u Puli, rudarsko naselje Raša). Poneseni liberalnim europskim idejama odbacuju tradiciju i zahtijevaju viši stupanj stvaralačke slobode, kojim bi europske standarde prilagođavali sredozemnom podneblju i tradiciji. Posljednja polovica XX. st. obilježena je idejama regionalističkog pristupa arhitekturi koju je razvila najnovija generacija istarskih arhitekata.