Dobrila, Tone (Anton, Ante) – Pepo, Vivere, komunistički aktivist, partizanski vođa, publicist (Tinjan, 1.IX.1919. – Opatija, 5.XII.1999.).

Četiri razreda pučke (talijanske) škole završio je u rodnom mjestu, pa 1931. emigrira u Jugoslaviju, u Zagreb, gdje nastavlja školovanje u Mašinskom odjelu Srednje tehničke škole. Živi u Đačkom konviktu u kojemu su djeca iz Istre (Istarski internat).

U internatu se druži s vršnjakom Vladimirom Bošcem iz okolice Pule, s kojim se već ujesen 1932. povezuje s istarskim komunistima Božom Kalčićem iz Srbinjaka i Klementom Fabrisom iz Lindara, koji ih upoznavaju s radničkim pokretom i marksističkom literaturom. Školske godine 1933./34. u Istarski đački internat s Krka dolazi Stanislav (Staniša) Radošević – Lala, rodom iz Medulina, koji je Dobrilu i Bošca sredinom 1934. organizirao u prvu skojevsku grupu u internatu, u koju su ubrzo ušli još neki gojenci. Iz internata komunističku propagandu šire i u škole koje su pohađali, a početkom školske godine 1935./36. u internatu izdaju i zidne novine, koje je uprava nakon nekoliko brojeva zabranila s obrazloženjem da su pisane u komunističkom duhu.

Početkom 1936. Dobrila je primljen u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ), koja ga u proljeće iste godine šalje na ilegalni rad u Istru, ali je 1937. otkriven te se vraća u Zagreb. Nastavlja političko djelovanje među radničkom i srednjoškolskom omladinom, posebno je aktivan u društvu Istra. Godine 1939. postaje članom redakcije i administratorom zagrebačkih Naših novina. Zbog komunističke aktivnosti bio je u zatvoru od konca 1939. do polovice 1940.

Nakon ratnog sloma Jugoslavije, KPJ organizira narodnooslobodilački pokret, a Dobrila je član mobilizacijskog štaba za Istrane u Zagrebu. U lipnju 1941. postavljen za komesara 1. zagrebačkog partizanskog odreda. U Komunističkoj partiji Hrvatske (KPH) obavlja niz dužnosti – najprije je član Okružnog komiteta KPH Bjelovara, pa sekretar Kotarskog komiteta KPH Koprivnice. Tri dana nakon što su postrojbe narodnooslobodilačke vojske 7.XI.1943. oslobodile Koprivnicu (simbolički, na obljetnicu Oktobarske revolucije) Dobrila postaje prvim ratnim zapovjednikom grada. Znamenit je proglas od 16.XI. s njegovim potpisom: „Tko bude uhvaćen da PLJAČKA ili mu se dokaže da je PLJAČKAO bit će javno streljan!“, ali i onaj uoči Božića 1943. kada je na Badnjak ukinuo redarstveni sat i dopustio kretanje kroz čitavu noć te na Božić do ponoći. Koprivnicu su ustaše ponovno zauzele u napadu 9.II.1944.

Dobrila početkom te godine odlazi u Istru gdje postaje članom Okružnog komiteta KPH Pazina i pročelnikom kulturnog odjela Oblasnog narodnooslobodilačkog odbora za Istru. Njegovim zauzimanjem u Istri su osnovane četiri kazališne družine, od kojih jedna talijanska.

Nakon rata radi u Javnom tužilaštvu Istre i riječkoga područja. Umirovljen je 1959., živio je u Opatiji i bavio se publicistikom, prvenstveno pišući o narodnooslobodilačkoj borbi (NOB) i njezinim sudionicima.

Objavio je niz radova vezanih uz noviju povijest Podravine i Istre u časopisima Dometi (1969.), Istarski mozaik (1970.-71.), Zbornik Kastavštine (1970.-71.) i Podravski zbornik (1975.-76., 1981.-82.), u novinama Riječki novi list, Glas Istre, Glas Podravine, Đurđevački tjednik, Sesvetske novine, Opatijska komuna, Vjesnik, Fokus, Novi list, Telegram, Bjelovarski list, Četvrti juli, Labinska komuna i Panorama te u zbornicima Sjeverozapadna Hrvatska u NOB-u i socijalističkoj revoluciji i Jadranski zbornik. Opširno je pisao o NOB-u u koprivničkom kraju (Prilozi za povijest NOB-a koprivničkog kraja od 1941. do 1944. godine, Koprivnica 1983., i dr.). U Dometima je 1969. objavio prilog „U ime heroja: dvadeset petogodišnjica formiranja kazališne družine 'Otokar Keršovani' i Prve konferencije kulturnih radnika Istre“, u Jadranskom zborniku 1969. prilog „Građa iz narodnooslobodilačke borbe u Istri“, a u Istarskom mozaiku 1970. biografski članak o sudrugu Vladimiru Bošcu. Objavio je i knjige Komandir Prve istarske partizanske čete Anton Raspor Španjolac (Rijeka 1974.) i Dubrava – Sesvete u NOR-u 1941-1945. (Zagreb 1986.) te priredio monografiju Istarske kazališne družine u NOB: građa za povijest (Rijeka 1981.).