Sfiligoj, Anton, radnik, politički djelatnik (Fojana u goričkoj općini Brda, 26.XI.1887. – Ankaran, 25.I.1971.).

Otac Mihael bio je seljak-nadničar, majka Katarina, rođ. Kristančič, domaćica. Obitelj se 1892. preselila u Krmin (tal. i furlanski Cormòns) na granici u susjednoj Furlaniji. Tu je Anton krenuo u pučku školu, a već nakon petog razreda radio je kao nadničar, potom kao kovač.

Od 1907. živio je u Trstu, gdje se uključio u sindikalno djelovanje te je 1911. postao član lokalne Socijaldemokratske stranke (Partito Socialdemocratico Italiano). Tada je već odslužio vojni rok u austrougarskoj vojsci (1910.) i radio kao monter u tršćanskom brodogradilištu.

Na početku Prvog svjetskog rata je unovačen, a krajem siječnja dragovoljno se predao u rusko zarobljeništvo. Aktivno je sudjelovao u zbivanjima oko Februarske i Oktobarske revolucije 1917. Prema navodima slovenskog vojnog povjesničara Marijana F. Kranjca bio je pripadnik Crvene armije i član Ruske socijal-demokratske radničke partije (boljševika). Ljeta 1918. prebjegao je u Kinu da bi izbjegao novačenje u intervencijsku vojsku protiv nove boljševičke vlasti.

Iz Kine se po završetku rata, u prosincu 1918., vratio u Krmin. Tu je počeo djelovati kao agitator Treće internacionale, bio je aktivan u lijevoj frakciji Socijalističke stranke Italije (Partito Socialista d'Italia), a nakon raskolničkog kongresa u Livornu 1921. pristupio je tada osnovanoj Komunističkoj partiji Italije (KPI; Partito Comunista d'Italia) te je bio sekretar njezine sekcije u Krminu. Na lokalnim izborima na početku 1922. izabran je (kao Antonio Sfiligoi) na listi KPI-ja za krminskog načelnika (sa 64 % glasova), ali već nakon osam mjeseci, 27.VIII.1922., fašisti su ga izgnali iz općine.

Preselio se u Ločnik (tal. Lucinico, zapadnofurlanski Luzinìs) kraj Gorice, otamo u Tržič (Monfalcone), potom je više godina živio u Batujama kraj Ajdovščine, gdje je radio u jednoj tvornici. Godina 1923.-24. bio je sekretar goričke federacije KPI. Fašističke su ga vlasti strogo nadzirale, a 1932. bio je uhićen i osuđen na četiri godine ograničene slobode kretanja.

U Drugom svjetskom ratu živio je u Batujama djelujući u Osvobodilnoj fronti. Kao njezin delegat sudjelovao je 5.V.1945. u Ajdovščini na skupštini Slovenskog narodnooslobodilačkog vijeća na kojem je izabrana prva slovenska vlada (zapravo druga kad se računa ona iz Države Slovenaca, Hrvata i Srba utemeljena 31.X.1918.) na čelu s Borisom Kidričem.

U Zoni B Julijske krajine djelovao je 1945.-47. u sindikalnoj organizaciji.

Posljednje godine života poživio je u Izoli, a umro je u ankaranskoj bolnici.