Massarotto, Giusto, partizanski zapovjednik i komunistički dužnosnik (Komádi, Mađarska, 1915. – Rovinj, 1965.).

Rođen je u Mađarskoj, kamo je njegova obitelj bila evakuirana tijekom Prvog svjetskog rata. Podrijetlom iz skromne rovinjske obitelji, završio je pet razreda osnovne i dva razreda stručne škole za zidara u Rovinju; radio je kao poljoprivrednik, ribar i fizički radnik. Vojni rok odslužio je 1935.-37. u Kraljevskom talijanskom zrakoplovstvu, stacioniran na Puntiželi kod Pule. Od 1937. bio je tajnik ilegalnog Gradskog komiteta komunističke omladine u Rovinju.

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. uključio se u istarski partizanski pokret, uzimajući konspirativno ime Sergio. U Rovinju je bio član Okružnog odbora Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta, a potom i odgovoran za agitprop (agitaciju i propagandu) Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske (KPH). U stručnoj se literaturi ističe da je bio jedan od naredbodavaca tijekom egzekucija u fojbama u jesen 1943. Bio je među glavnim organizatorima talijanskih partizanskih postrojbi u Istri, aktivno sudjelujući u narodnooslobodilačkoj borbi. Nakon pogibije Pina Budicina nakratko je preuzeo vodstvo rovinjskih organizacija otpora i obnašao dužnost tajnika gradskog komiteta KPH-a. U ljeto 1944. upućen je u bataljun „Pino Budicin“, ali je ubrzo iz njega udaljen „zbog nedoličnog držanja“.

U lipnju 1944. postao je, zajedno s Ferrucciom Poianijem, Umbertom Gorjanom i Celestinom Valentom, član Okružnog komiteta KPH-a u Bujama te tajnik Okružnog narodnooslobodilačkog odbora (NOO) Buja. Na tim je dužnostima ostao do siječnja 1945., kada su ga nacisti uhitili, mučili i odveli u zatvor u Trstu, gdje je ostao do 30.IV.1945.

Nakon rata obnašao je brojne političke dužnosti: bio je član Pokrajinskog komiteta KPH-a za Istru, tajnik Pokrajinskog komiteta, član Centralnog komiteta Komunističke partije Julijske krajine; u studenom 1945. izabran je u Narodni sabor Hrvatske, gdje je ostao do 1963. Na III. skupštini, držanoj 30.V.1948., izabran je za predsjednika Talijanske unije za Istru i Rijeku (Unione degli Italiani dell'Istria e di Fiume, UIIF), naslijedivši prvog predsjednika Dina Faragonu; tu je dužnost obnašao do konferencije u Izoli 1958. Do 1949./50. bio je i potpredsjednik Pokrajinskog NOO-a za Istru. Bio je član Centralnog komiteta KPH-a (kandidat od 1949.) i zastupnik u Narodnoj skupštini Jugoslavije (1947.-53.), sudjelovao je na V., VI. i VII. kongresu KPJ-a, odnosno Saveza komunista Jugoslavije.

Na ključnom V. kongresu, u jeku krize oko Rezolucije Informbiroa 1948., pročitao je referat u kojemu je istaknuo podršku talijanske zajednice u Jugoslaviji i svoju osobnu političkoj liniji Josipa Broza Tita. Nakon toga je sudjelovao u prokazivanju protivnika režima. U studenom 1951. proveo je jednu od tipičnih partijskih čistki toga razdoblja, smjenjujući dvojicu vodećih dužnosnika Talijanske unije, Erosa Sequija i Erija Franchija, javno ih optužujući da su kao tajnik i zamjenik tajnika Unije „izgubili iz vida političke zadatke i svu aktivnost posvetili kulturi“.

Od 1953. do 1960. bio je direktor rovinjskog poduzeća Istarski boksiti.