Črnja, Berto, pravnik, publicist, novinar i sudionik antifašističkoga pokreta (Žminj, 11.XII.1924. – Zagreb, 7.III.2016.).

Bio je sin Josipa (Juožeta), trgovca, i Marije, rođ. Bančić, te mlađi brat književnika Zvane Črnje.

Osnovno školovanje započeo je u rodnom mjestu, gdje se nastava odvijala na talijanskom jeziku, a nakon što je njegova obitelj 1931. emigrirala u Kraljevinu Jugoslaviju, školovanje je nastavio u Bijeljini (Semberija, Bosna i Hercegovina) i na Sušaku. U Zagrebu je 1951. završio gimnaziju, a 1957. diplomirao na Pravnom fakultetu.

U narodnooslobodilačkom pokretu (NOP) sudjelovao je od 1941. Bio je borac u partizanskim jedinicama na području Gorskoga kotara, Primorja i Like. Nakon kapitulacije Italije 1943. upućen je u Istru, gdje je do kraja rata obavljao različite političke dužnosti. Na Prvoj oblasnoj konferenciji Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Hrvatske (USAOH) za Istru, održanoj 1.IV.1944. na Učki, izabran je za predsjednika.

Po završetku rata završio je Višu političku školu Đuro Đaković u Beogradu, a potom je nekoliko godina radio kao nastavnik u Političkoj školi Rade Končar u Zagrebu. Od 1948. do 1951. radio je u Agitpropu Centralnog komiteta (CK) Komunističke partije Hrvatske (KPH) u Zagrebu.

Bavio se novinarstvom. Godine 1945. surađivao je u Glasu Istre, od 1948. u Vjesniku, a potom i u riječkom Novom listu. Od 1951. do 1954. radio je kao novinar i urednik u Naprijedu. List je od 1943. do 1952. bio glasilo KPH, a potom je nastavio izlaziti kao tjednik za društvena, politička i kulturna pitanja sve do njegova prisilnog gašenja 1954. U Naprijedu je objavljivao članke i studije iz područja unutarnje politike i gospodarstva.

Godine 1954. postao je politički nepodoban te mu je onemogućena svaka javna djelatnost. Zbog članaka objavljenih u Naprijedu došao je u sukob s Centralnim komitetom Saveza komunista Hrvatske (CK SKH), Vladimirom Bakarićem i drugima, zastupajući stajališta bliska Milovanu Đilasu. Zbog toga je bio označen kao hrvatski „đilasovac“. Time je u velikoj mjeri završila njegova tadašnja novinarska i politička karijera. Stoga je silom prilika promijenio zanimanje, završio studij prava i 1960. otvorio odvjetnički ured. Državna sigurnost pratila ga je još godinama; u njezinim dokumentima iz 1961. spominje se kao jedan od zagrebačkih političkih neistomišljenika.

Bio je sudac Vrhovnog suda Hrvatske (1970.-73.), no i tu je karijeru napustio zbog političkih procesa koji su u Hrvatskoj započeli 1972., nakon gušenja Hrvatskoga proljeća, u kojima je kao sudac odbio sudjelovati.

Publicističke radove objavljivao je u časopisima Ekonomski pregled (1950.), čiji je bio jedan od osnivača, Djelo (1949.-50.) i Odvjetnik (1968.-80.). Bio je predsjednik Društva novinara Hrvatske (1952.-53.) i glavni urednik Odvjetnika, glasila Advokatske komore u Zagrebu.

Svoje iskustvo rata, revolucije i poraća te razočaranje komunističkim sustavom opisao je u memoarsko-publicističkoj knjizi Zbogom drugovi (Rijeka 1992.). Knjiga je značajna kao osobno svjedočanstvo čovjeka koji je revoluciju promatrao iznutra, a poslije kritički pisao o ideološkoj isključivosti, represiji i gušenju slobodnog mišljenja.