Godine 2026. vraća se vojna obveza u Republici Hrvatskoj počevši od mladića rođenih 2007. Prvi je put uvedena u demokratskoj Hrvatskoj u ožujku 1992. te suspendirana 1.I.2008. U Sloveniji je prestalo obvezno služenje 2003., a u Italiji 1.I.2005. Na Apeninskom poluotoku krajem 2025. najavili su mogućnost ponovnog uvođenja vojne službe, ali na dobrovoljnoj bazi, kako postoji u Sloveniji od 2003.

Redovno trogodišnje služenje vojnog roka u zajedničkoj vojsci (u domobranstvu dvije godine, a četiri godine u mornarici) uvedeno je Istranima u vrijeme Austro-Ugarske 5.XII.1868., kao i svim građanima Dvojne Monarhije.

Bilo je propisano da se u vojsku kreće nakon navršene 19. godine života, a vojna obveza je trajala do 42. godine života. U Prvom svjetskom ratu je zbog pojačanih potreba za ljudstvom obveza proširena na razdoblje od 18. do 50. godine života.

Punoljetni istarski mladići koji su 1916. i 1917. boravili s obiteljima u izbjegličkim kampovima u unutrašnjosti Monarhije bili su pozvani na služenje vojske u novoformiranim marš-bataljunima u Radgoni (oni iz sjevernog dijela Istre) ili u Voitsbergu kod Graza (oni iz južne Istre). Mijo Mirković (Mate Balota) u Puna je Pula (1954.) napisao je da su u ročničkim i pričuvnim formacijama bili izmiješani Hrvati, Slovenci i Talijani s pričuvnim časnicima pretežito Talijanima, s djelatnim časnicima pretežito Nijemcima i ponekim Slovencem, s dočasnicima u većini Slovencima.

Istrani rođeni 1901. i 1902. u vojsku su pozvani tek nakon što je okupirana Istra formalno anektirana Italiji Rapalskim ugovorom 1920. Bilo je to 2.I.1922., kada je Kraljevski lučki ured u Puli prvi put objavio poziv u mornaricu. Regrutacija se redovito obavljala do rujna 1943., dok Italija nije kapitulirala. U ta dva desetljeća su mnogi istarski regruti bili upućivani u razne osvajačke ratove koje je pokretala fašistička talijanska Vlada prije i tijekom Drugog svjetskog rata.

Jugoslavija je uspostavila redovan sustav regrutacije odmah po završetku rata i upućivala Istrane da služe u Jugoslavenskoj armiji od Triglava do Vardara. Zabilježeno je kako je jedan istarski ročnik poginuo u borbi; bio je to Branko Blečić u okršaju s Bugojanskom skupinom 1972. Obvezno služenje vojnog roka se održavalo u Hrvatskoj do početka 1992. (do sredine 1991. u Sloveniji) kada su posljednji istarski ročnici (rođeni 1972. ili ranije) napuštali vojnu službu Jugoslavenske narodne armije (JNA). Oni su se tijekom obvezne vojne službe našli u vrtlogu rata u Sloveniji ili u Hrvatskoj, neki kao ročnici JNA, a drugi kao dezerteri te vojske koji su se priključili novoformiranim nacionalnim postrojbama.

Slovenski mladići su pozvani u obvezno služenje vojnog roka u Slovensku vojsku od 1993., a oni iz Hrvatske u Hrvatsku vojsku od 1992. Potonji su do kraja 1995. bili upućivani na bojišta protiv raznih okupatorskih vojski koje su se nazivale jugoslavenskom ili srpskom.

Premda se u hrvatskoj javnosti i medijima govori o obnovi služenja vojnog roka 2026., radi se o obvezi pohađanja temeljnog vojnog osposobljavanja, koje je organizirano u trajanju od tek dva mjeseca, bez specijalističke obuke i stažiranja, te ne može biti nazivano služenjem vojnog roka.

Topnici u pulskoj Areni 1929. (www.lavocedelmarinaio.com)

• 
•