Godine 2026. vraća se vojna obveza u Republici Hrvatskoj počevši od mladića rođenih 2007. Prvi je put uvedena u demokratskoj Hrvatskoj u ožujku 1992. te suspendirana 1.I.2008. U Sloveniji je prestalo obvezno služenje 2003., a u Italiji 1.I.2005. Na Apeninskom poluotoku krajem 2025. najavili su mogućnost ponovnog uvođenja vojne službe, ali na dobrovoljnoj bazi, kako postoji u Sloveniji od 2003.

Redovno trogodišnje služenje vojnog roka u zajedničkoj vojsci (u domobranstvu dvije godine, a četiri godine u mornarici) uvedeno je Istranima u vrijeme Austro-Ugarske 5.XII.1868., kao i svim građanima Dvojne Monarhije.

Bilo je propisano da se u vojsku kreće nakon navršene 19. godine života, a vojna obveza je trajala do 42. godine života. U Prvom svjetskom ratu je zbog pojačanih potreba za ljudstvom obveza proširena na razdoblje od 18. do 50. godine života.

Punoljetni istarski mladići koji su 1916. i 1917. boravili s obiteljima u izbjegličkim kampovima u unutrašnjosti Monarhije bili su pozvani na služenje vojske u novoformiranim marš-bataljunima u Radgoni (oni iz sjevernog dijela Istre) ili u Voitsbergu kod Graza (oni iz južne Istre). Mijo Mirković (Mate Balota) u Puna je Pula (1954.) napisao je da su u ročničkim i pričuvnim formacijama bili izmiješani Hrvati, Slovenci i Talijani s pričuvnim časnicima pretežito Talijanima, s djelatnim časnicima pretežito Nijemcima i ponekim Slovencem, s dočasnicima u većini Slovencima.

Istrani rođeni 1901. i 1902. u vojsku su pozvani tek nakon što je okupirana Istra formalno anektirana Italiji Rapalskim ugovorom 1920. Bilo je to 2.I.1922., kada je Kraljevski lučki ured u Puli prvi put objavio poziv u mornaricu. Regrutacija se redovito obavljala do rujna 1943., dok Italija nije kapitulirala. U ta dva desetljeća su mnogi istarski regruti bili upućivani u razne osvajačke ratove koje je pokretala fašistička talijanska Vlada prije i tijekom Drugog svjetskog rata.

Tijekom njemačke okupacije Istrani su pozvani da obrane novu državnu tvorevinu – Operativno područje Jadransko primorje. Poziv u vojnu ratnu službu, za rođene od 1914. do 1926., objavljen je 30.VII.1944. putem radija, a početkom kolovoza plakatima. Njemačka vojska je zatražila od Istrana da ispune svoju ratnu dužnost te apel završili riječima: "Mladići iz Operativnog područja Jadransko primorje, i vi morate dati svoj doprinos novoj Europi”.

No, umjesto u njemačku vojsku, mnogi su Istrani pobjegli u partizanske tabore u središnju Istru i to čim je objavljena regrutacija putem radija. U danima koji su uslijedili njemačka okupacijska vlast najavila je smrtnu kaznu mladićima koji se ne odazovu regrutaciji te će obitelji dezertera biti podvrgnute najtežim odmazdama. Ubijanje članova obitelji, čiji se sinovi nisu odazvali regrutaciji, započelo je 3.VIII. ubojstvom jednog seljaka u Šijani te klanjem svih njegovih životinja. Dva dana kasnije ubijeno je osam mladića jer se nisu odazvali regrutaciji. Posljednji poziv na regrutaciju upućen je mjesec dana prije oslobođenja Istre. No, završio je fijaskom jer su svi novoregrutirani mladići, osim jedanaestorice, pobjegli 16.IV.1945. iz pulske vojarne u ulici Fausto i pridružili se partizanima. Okidač za bijeg bila je najava njemačkog zapovjedništva da će ih partizani pobiti ako ne pokažu kao heroji.

Međutim, ako su istarski mladići izbjegli vojni rok u nacističkoj vojsci, mnogi Istrani su prisilno radili za tu vojsku od kraja studenog 1944. Prvo su pozvani muškarci starosti od 16 do 60 godina, kako je to Joseph Goebbels najavio 15.VIII., a već u prosincu i oni do 64 godine života. Žene, djecu i starce, južno od linije Rovinj–Labin, u nekoliko su navrata evakuirali u kampove sjeverne Istre i regije Furlanija, slično onome kako je to rađeno 1915. u doba Austro-Ugarske.

Jugoslavenska armija (JA) najavila je regrutaciju u Puli svega dva tjedna nakon oslobođenja grada i završetka Drugog svjetskog rata. Zapovjednik Operativnoga sektora za Istru Vitomir Pajo Širola je 20.V.1945. pozvao na mobilizaciju svih muškaraca rođenih između 1900. i 1927., a koji pripadaju općini Pula i njezinim podopćinama. Mobilizacija se provodila od 23. do 28.V. u garnizonskom zapovjedništvu u hotelu Riviera, a vojna obveza je odgođena do 3.VI. kada je započela provjera sposobnosti za vojnu službu i rad. No, deset dana nakon toga JA napušta Pulu, koju preuzima saveznička vojna uprava koja istarskim mladićima nije nametnula vojnu obvezu.

Jugoslavija je uspostavila redovan sustav regrutacije odmah po preuzimanju upravljanja Pulom 1947. i upućivala Istrane da služe u JA od Triglava do Vardara. Zabilježeno je kako je jedan istarski ročnik poginuo u borbi; bio je to Branko Blečić u okršaju s Bugojanskom skupinom 1972. Obvezno služenje vojnog roka se održavalo u Hrvatskoj do početka 1992. (do sredine 1991. u Sloveniji) kada su posljednji istarski ročnici (rođeni 1972. ili ranije) napuštali vojnu službu Jugoslavenske narodne armije (JNA). Oni su se tijekom obvezne vojne službe našli u vrtlogu rata u Sloveniji ili u Hrvatskoj, neki kao ročnici JNA, a drugi kao dezerteri te vojske koji su se priključili novoformiranim nacionalnim postrojbama.

Slovenski mladići su pozvani u obvezno služenje vojnog roka u Slovensku vojsku od 1993., a oni iz Hrvatske u Hrvatsku vojsku od 1992. Potonji su do kraja 1995. bili upućivani na bojišta protiv raznih okupatorskih vojski koje su se nazivale jugoslavenskom ili srpskom.

Premda se u hrvatskoj javnosti i medijima govori o obnovi služenja vojnog roka 2026., radi se o obvezi pohađanja temeljnog vojnog osposobljavanja, koje je organizirano u trajanju od tek dva mjeseca, bez specijalističke obuke i stažiranja, te ne može biti nazivano služenjem vojnog roka.

Topnici u pulskoj Areni 1929. (www.lavocedelmarinaio.com)

• 
•