Stanger (Štanger, Stangher), Uliks (Ulikse, Ulisse), pravnik i političar (Volosko, 13.VII.1882. – Opatija, 16.X.1973.).

Kršten je 13.VIII. kao Aegidius Ulisses Casimirus. Potječe iz imućne i utjecajne obitelji, otac Antun bio je brodovlasnik, a stric Andrija Stanger nekoliko puta načelnik Voloskog i Opatije. Uliksova majka bila je Adelina rođ. Jeletić.

Gimnaziju je pohađao u Rijeci i u Velikoj kraljevskoj gimnaziji u Sušaku, gdje je maturirao 1900. Studirao je pravo u Zagrebu, a od akademske godine 1902./03. u Beču, gdje je 1906. promoviran u doktora prava.

Nakon studija radio je kao odvjetnik u Trstu. Bavio se pomorskim pravom te mu je 1909. tiskana studija Morska obala u teoriji i praksi, koja se bavi definicijom pomorskog javnog dobra, a studija o postupku s brodovima pri izbijanju rata tiskana mu je u Beču 1918. U Trstu je bio tajnikom Udruženja pomorskih tvrtki i, potkraj I. svjetskog rata, administrativnim direktorom parobrodarskog društva Euxina te članom pravne komisije Trgovačke komore. Radio je i u Istri.

Prije Prvog svjetskog rata bio je u Trstu tajnik društva Dalmatinski skup i izdavao je novine Hrvatsko slovo.

Nakon Prvog svjetskog rata preselio se u Opatiju, gdje najprije radi u odvjetničkom uredu Đure Červara, potom ima ured s Antom Mandićem. U to vrijeme intenzivno radi u Političkom društvu Edinost. Bio je jedan od stupova hrvatskoga liberalnog pokreta u Istri, a uz Mirka Vratovića i Antu Ivešu nositelj liberalnih ideja unutar Političkog društva Edinost za Istru te jedan od lidera Hrvatsko-slovenske narodne stranke (HSNS).

U proljeće 1921. pojavio se kao kandidat na listi HSNS-a, odnosno Jugoslavenske narodne stranke za Talijanski parlament. U prvom krugu glasovanja nije uspio dobiti potreban broj glasova, ali kad mu je Slovenac Josip Wilfan ustupio glasove koje je on osvojio, stranka je stekla pravo na jednog zastupnika. Do 1924. bio je hrvatski istarski zastupnik u Talijanskom parlamentu, u kojem je, uz J. Wilfana i Engelberta Besednjaka, bio jedan od najaktivnijih zastupnika u klubu nacionalnih manjina. U parlamentu je 30.V.1923. održao znameniti govor o ukinuću svih srednjih i 150 pučkih škola u Istri, otpuštanju 200 učitelja, izostanku naknade ratnih šteta, neriješenom umirovljeničkom pitanju i potalijančenju imena mjesta. U listopadu iste godine pisanom se izjavom, zajedno s drugim manjinskim zastupnicima, usprotivio školskoj reformi ministra Giovannija Gentilea, kojom je talijanski jezik uveden kao obavezan u svim školama.

Nakon što na izborima 6.IV.1924. nije uspio obnoviti zastupnički mandat, ponovno se u Opatiji bavi odvjetništvom, ali je pod stalnim političkim pritiskom, pa u svibnju 1929. prelazi u jugoslavenski Sušak. U srpnju se definitivno preselio u Split, gdje je 5.VIII.1929. dobio jugoslavensko državljanstvo (i automatski izgubio talijansko). Nastavlja se baviti odvjetništvom, posebno svojom užom strukom - pomorskim pravom. U Splitu se 1941. oženio Anom (Ankom) Marijom Rajačić.

Tijekom Drugog svjetskog rata sudjeluje u narodnooslobodilačkom pokretu, a oslobođenje Splita 1945. dočekao je kao predsjednik Istarskog društva i istarskog ogranka Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte u Splitu. Na izvanrednoj sjednici Predsjedništva Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), održanoj u Splitu 14.IV.1945. pod predsjedanjem Vladimira Nazora, osnovana je prva Narodna vlada Hrvatske, čiji je sastav imenovan istoga dana i u koju je Stanger (istarski "vanstranački rodoljub") ušao kao ministar obalnog pomorstva, ribarstva i lokalnog saobraćaja. Nakon rata seli se s republičkom vladom u Zagreb, a ministarsku epizodu okončat će već u veljači 1946. (formiranjem nove vlade nakon prvih poratnih izbora). Potom u Sušaku vodi Jadranski institut (danas Zavod za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci), u čijem je osnivanju u svibnju 1945. sudjelovao.

U mirovini se sa suprugom vratio u Opatiju, ostajući aktivan kao pomorski stručnjak te je bio predsjednikom pomorske arbitraže koja je izradila uzance riječke luke i član pododbora za pomorsko pravo Jadranskog instituta.

Pokopan je na vološćanskom groblju.