Heininger, Josef (Giuseppe), graditeljski poduzetnik i graditelj (Beč, 1874. – ?, sredina XX. st.).

Državni ispit položio je u Trstu 1911.

Od prvoga desetljeća XX. st. djelovao je kao graditelj u Puli. U prvim radovima bio je sljedbenik bečke secesije. Iz tog se razdoblja ističu njegova obiteljska kuća iz 1911. i vila Preinl iz 1912. Najvažnije su mu građevine: vila Riedlein iz 1912., vila Muhlbauer iz 1913., vila Cerlenizza iz 1913. i vila Kloss (vila Idola) iz 1914.

Vodio je sljedeće gradnje u Puli: zgrada tržnice, električna centrala, hotel Riviera, tramvajska mreža, proširenje škole S. Martino (danas Osnovna škola Tone Peruška), Casa Balilla (sportska dvorana Dom braće Ribar), palača Banke Italije (Fina), vojarna za dočasnike na Vallelungi, proširenje licea classica „Giosuè Carducci“ (kasnije Pedagoška akademija), izgradnja kina Arena (kasnije kino Istra), Kraljevska tvornica duhana (kasnije Arena modna kuća), nova kanalizacija većeg dijela grada, armiranobetonski pokrov tla Arene, cestovna mreža, armiranobetonska tribina Campo Littorio (stadion Aldo Drosina)... U Trstu je radio na obnovi lukobrana Viktor Emanuel III.

U međuratnom razdoblju radio je s puljskim graditeljem Narcisom Bearzijem u zajedničkom građevinskom poduzeću (adaptacija vile Cerlenizza, 1923.). Na njegov osobni stil također je utjecalo tradicionalno mediteransko graditeljstvo, koje je najdosljednije primijenio na vili Kloss.

Njegov sin Ottomaro Heininger bio je također građevinski inženjer.