Čȅpić (tal. Cepich), zajedničko ime za skup manjih naselja (zaselaka), katastarsku općinu i crkvenu župu podno Učke, nekada na obali istoimenoga jezera, 457 stanovnika (2021.), općina Kršan. Čine ga Lanišće (sa zaseocima Rumunci, Antunci, Tometići, Skrobinci, Baraki, Loleti, Maslovići, Ilija), Polje (Žulići, Purići, Honovići, Halaja, Pušinci, Deželići, Kranjčići, Bobinci, Bernići, Kenuli), Kloštar, Purgarija (Filipaši) i Zatka (Trzenti, Paronići, Cunjani, Jančari, Kankaraši). Administrativni status naselja imaju Lanišće, Polje Čepić, Purgarija Čepić i Zatka Čepić.

Stanovnik je Čepljȃn i Čepljȏn, stanovnica Čepljȃnka i Čepljȏnka, a pridjev čepljȃnski i čepljȏnski. K tome, postoje i etnici i ktetici za Pȍlje/Pȏlje (Pȏljan, Pȏljanka, pȏljanski), Purgarȉju (Pȗrgar, Pȗrgarica, pȗrgarski) i Zȍtku/Zȃtku (Zoćȏn i Zȃčan, Zoćȏnka i Zȃčanka, zȃčanski).

Stanovništvo se tradicionalno bavi poljoprivredom i stočarstvom. Johann Weichard Valvasor spomenuo je u svom djelu Slava Vojvodine Kranjske (1689.) „poznato crno čepićko vino“. Od XIX. st. u velikoj se mjeri Čepljani okreću pomorstvu, a bavili su se i ribolovom do isušivanja Čepićkoga jezera. Mjesto je danas poznato po proizvodnji mesa i mlijeka (farma krava Bio Adria, najveća u Istri) te sira (sirana Zlata).

Čepić se razvio u srednjem vijeku na obali jezera koje je po njemu dobilo ime i pripadao je Kožljačkoj gospoštiji. Imao je feudalni kaštel, koji se već krajem XIV. st. spominje kao ruševina Gradec.

Filip III. Kožljački (Gotnički) podignuo je na poluotočiću zavjetnu crkvicu sv. Marije, poslije poznatiju kao Sv. Marija od Jezera, a njegovi su je sinovi Nikola i Herman, zajedno s pripadajućim joj posjedima, darovali 1395. pavlinima. Oni su uz nju sagradili samostan, prvi u Istri, koji je djelovao do 1782., nekoliko godina prije ukidanja Reda (1786.). U crkvi su se tradicionalno do kraja XVI. st. sahranjivali gospodari Kožljačke gospoštije. Samostanska zgrada, koja okružuje dvorište s cisternom u sredini, u većoj je mjeri sačuvana i nastanjena do danas; po njoj se taj dio Čepića zove Kloštar (kloštar, od njem. Kloster, čest je naziv za samostan u Istri). Crkva je desakralizirana, a oltari i drugi crkveni namještaj preneseni u druge crkve. Nadgrobna ploča kožljačkoga gospodara Martina Mojsijevića iz 1492. s natpisom na glagoljici danas je u kapeli sv. Henrika u belajskom dvorcu. S obzirom na nalaze ranosrednjovjekovne pleterne skulpture, moguće je da su pavlini samostan izgradili na ruševinama napuštenog benediktinskog samostana.

Kožljačke su 1436. naslijedili Mojsijevići, njih 1529. Nikolići, od kojih su Čepić poslije 1574. preuzeli Diotalevi, a od oko 1670. posjedovala ga je obitelj Auersperg (a samostansku zgradu i nakon ukidanja feudalizma, sve do kraja Prvog svjetskog rata).

Župna crkva Sv. Trojstva sagrađena je 1872., a obnovljena 1969.-73. Župa se prvi put u sačuvanim povijesnim izvorima spominje 1606., a pripadala je Pićanskoj biskupiji. Grobljanska crkva sv. Justa (Sv. Žust) u Lanišću potječe iz XIII. st.

Između dvaju svjetskih ratova službeno ime naselja bilo je Felicia. U to je doba (1932.) isušeno Čepićko jezero, čime je dobiveno oko 1500 hektara novih obradivih površina. U vrijeme Jugoslavije obrađivao ih je poljoprivredni kombinat, a danas u Čepiću djeluje niz obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.