Pagano Pogatschnig, Giuseppe (Giovanni), arhitekt, urbanist, publicist (Poreč, 20.VIII.1896. – Mauthausen, 22.IV.1945.).

Njegov otac Antonio Pogatschnig radio je u upravi Pokrajinskog odbora Istarskog sabora, majka mu je bila Giovanna rođ. Cernivani. Gimnaziju je počeo pohađati u Kopru, a 1909. prebacio se u tršćansku. Izbijanjem Prvog svjetskog rata preselio se početkom 1915. u Padovu gdje je dovršio školovanje. Ulaskom Italije u rat na strani Antante, Pogatschnig, koji je bio austrougarski državljanin ali politički protalijanski orijentiran, javlja se kao dragovoljac u talijansku vojsku i mijenja prezime u Pagano. Sudjelovao je u više bitaka, bio je dvaput ranjen te dvaput zarobljen, ali oba puta uspio pobjeći. Višestruko je odlikovan za hrabrost.

Nakon rata vraća se u rodni Poreč, sada talijanski grad, prihvaća fašističku ideologiju i sudjeluje u D'Annunziovom pohodu na Rijeku 1919., a po povratku je među osnivačima porečke podružnice fascia. Iste godine upisao se na Politehniku (tada Inženjerska škola) u Torinu i 1924. diplomirao arhitekturu s odličnim uspjehom. Diplomski rad je uz manje preinake realiziran u okolici Poreča kao vila inženjera Guida Ghersine (danas dio turističkog kompleksa Bellevue u Plavoj laguni).

Odmah nakon studija počinje projektirati, prvi mu je posao bila obnova vile obitelji Rivetti u Bielli. Godine 1925. pobjeđuje na natječaju za gradnju dva mosta na rijeci Pad u Torinu, pokazujući odmah zanimanje za nove materijale i graditeljske tehnologije te su mostovi, dovršeni 1928., napravljeni od armiranog betona. Sudjeluje, 1927.-28., kao voditelj tehničkog ureda u pripremama međunarodne izložbe u torinskom parku Valentino. Na tom će poslu upoznati arhitekta i dizajnera interijera Gina (Luigija) Lèvi-Montalcinija s kojim će dugo uspješno surađivati, imat će i zajednički arhitektonski studio. Njih dvojica između ostalog potpisuju 1927.-28. projekt poslovne zgrade Gualino u Torinu, vilu Colli u Torinu (1929.) te arhitektonski koncept obnove Ulice Roma u Torinu (1931.), u čemu sudjeluje i Umberto Cuzzi, još jedan zapaženi arhitekt rođen u Poreču.

Na poziv izdavača Bonfigliolija seli se 1931. u Milano gdje preuzima vođenje časopisa La Casa Bella, do 1936. u suuredništvu s Edoardom Persicom, pa samostalno do 1943. Često mu mijenja ime (Casabella, Casabella-Construzioni, Construzioni-Casabella) da bi i tako naglasio važnost koju je pridavao tehnološkim i konstrukcijskim aspektima arhitekture.

Kao pristalica, potom i jedan od istaknutih promicatelja obnove talijanske arhitekture u funkcionalističkom i racionalističkom smislu, bio je kritičan i polemičan prema monumentalizmu vodećeg državnog arhitekta Marcella Piacentinija i regulatornim planovima režima. Ipak je pozvan da projektira zgradu Instituta za fiziku u novom sveučilišnom centru u Rimu (1932.-35.), čiju je izgradnju Mussolini povjerio Piacentiniju. Istaknuti valja njegovu kuću od čeličnih konstrukcija postavljenu na V. trijenalu u Milanu (u suradnji s više milanskih arhitekata, 1933.) i paviljon Palazzo dell'Arte dodan VI. trijenalu (1936.), Ikarovu salu na Izložbi talijanske aeronautike (1934.), urbanistički projekt „zelenog Milana“ (Milano verde, s grupom arhitekata, 1938.) te zgradu Sveučilišta Bocconi u Milanu (s Giangiacomom Predevalom, 1937.-41.), jedan od važnih primjera talijanske racionalističke arhitekture. Realizirao je niz projekta manjih zgrada i interijera, bavio se i ruralnom arhitekturom, tehnikom stanovanja, fotografijom, ukrasnom umjetnošću te industrijskim dizajnom pa je 1933. s Giòom Pontijem dizajnirao vagone električnog vlaka.

Od 1934. tri godine predavao je umjetničku kritiku na Visokoj umjetničkoj školi (Istituto superiore per le industrie artistiche) u Monzi. Bio je i voditelj umjetničkog odsjeka Škole fašističke mistike (Scuola di mistica fascista) u Milanu, čiji je utemeljitelj bio Niccolò Giani, rođen u Miljama.

S Massimom Bontempellijem i Melchiorreom Begom imenovan je 1940. urednikom časopisa Domus, ali već početkom 1941. kao dragovoljac odlazi na albansku bojišnicu. Otpušten je krajem iste godine i nastavlja profesionalnu aktivnost, ali se razilazi s fašističkim režimom. Krajem 1942. daje ostavku u Školi fašističke mistike i istupa iz Fašističke stranke (Partito Nazionale Fascista, PNF). Priključuje se početkom ljeta 1943. partizanskom pokretu otpora. Fašisti su ga uhitili u studenom 1943. i zatvorili u Brescii. Odbivši priključenje postrojbama Mussolinijeve marionetske Talijanske Socijalne Republike, iz zatvora bježi u srpnju 1944. tijekom savezničkog bombardiranja, ali je uhvaćen već početkom rujna. Nakon mučenja fašisti su ga predali njemačkoj vojsci te je interniran u koncentracijski logor Mauthausen pa u susjedni Melk. Iscrpljen radom u rudniku umro je od upale pluća, niti dva tjedna prije savezničkog oslobađanja Mauthausena.

U poraću, 1946. novi urednici Casabelle posvetili su mu trobroj časopisa (195-198), ponovno tiskan 2008. Posvećene su mu ulice u Milanu, Trstu i Palermu.

Paganu je u spomen postavljen kamen spoticanja (Stolpersteine, pietra d’inciampo) na pločniku ispred njegova negdašnjeg radnog mjesta. Radi se o porfirnoj kocki s natpisom na pločici od mesinga kao podsjetniku na žrtvu nacističkih logora, s imenom i datumima rođenja, uhićenja i stradavanja.

Slike