Alighieri, Dante

Alighieri, Dante (puno ime: Durante degli Alighieri), talijanski književnik i političar (Firenca, 1265 - Ravenna, 14.IX.1321). Odrastao je u duhu firentinske demokracije, u okviru principa gvelfske struje. Vrlo je vjerojatno da je filozofiju učio kod franjevaca i da ga je retorici podučavao Brunetto Latini, tajnik Republike i pristaša gvelfske stranke, istaknuti autor svoga vremena koji je u djelu Tesoretto sakupio čitavo enciklopedijsko znanje onoga doba.

Početkom 1300. gvelfska se stranka podijelila u dvije struje (Bijeli i Crni). Bijeli su se više zalagali za demokraciju, ustav i građanska prava, dok su Crni podupirali papin apsolutizam. Dante biva ubrzo izabran za jednog od šest gradskih priora što je iskoristio da uspostavi mjere protiv papine dominacije. Kao odgovor, papa je poslao na Firencu francuskoga princa Karla III. koji je 1.XI. ušao u grad i vratio Crne na vlast. Dante je 1302. osuđen na progonstvo. Odbio je 1305. ponižavajuće uvjete povratka. Kao izbjeglica živio je u Arezzu, Veroni, Ravenni i Parizu. Godine 1317. nastanio se trajno u Ravenni gdje je predavao retoriku.

Njegovo prvo pjesničko djelo Vita Nova nadahnuto je mladenačkom ljubavlju prema Beatrice Portinari, djevojci koja je odigrala presudnu ulogu u njegovu stvaralaštvu. U duhu pjesničke škole Dolce Stil Novo, Beatrice je uzdignuta do nadzemaljske pojave, te postaje mistični vođa ljudske duše prema Bogu. Filozofsko djelo Convivio, pisano u izgnanstvu, zamišljeno kao cjelina 14 kancona i 15 traktata, ostalo je nedovršeno. U njega Dante ulijeva svoje etičke i političke preokupacije, te pohvale narodnom jeziku i gradu Rimu, što ga je Božja providnost odredila izabranom narodu. De vulgari eloquentia je djelo nastalo s namjerom da se izjasni potreba zajedničkog jezika koji bi ujedinio svih 14 talijanskih narječja i tako harmonizirao sve ono što je dotad bilo regionalno, te preuzeo mjesto već dekadentnog i ostarjelog latinskog jezika. U traktatu De Monarchia zalaže se za monarhistički oblik političkog uređenja, ističući neovisnost Carstva i Crkve.

Njegovo je najznačajnije djelo Božanstvena komedija (La Divina Commedia), koja se sastoji od tri dijela: Pakao, Čistilište i Raj (Inferno, Purgatorio e Paradiso). Obuhvaća stotinu pjevanja u rimovanim jedanaesteračkim tercinama. U njoj je dao sliku jedne epohe sa svim njezinim društvenim, političkim i moralnim težnjama te je razotkrio ljudske strasti, ne štedeći ni crkvu ni njezine predstavnike. Prema srednjovjekovnom i osobnom shvaćanju života nakon smrti, u Pakao je smjestio sve vrste griješnika, u Čistilište iskupljenike koji se oslobađaju materijalne ovisnosti, a u Raju je vidio jedinstvo čovjeka i kozmosa, misterij one ljubavi koja pokreće „sunce i ostale zvijezde".

Spominje Istru, zapravo Pulu i Kvarnerski zaljev, u IX. pjevanju Božanstvene komedije:

Sì come ad Arli ove Rodano stagna,

sì com'a Pola, presso del Carnaro

ch'Italia chiude e i suoi termini bagna,

fanno i sepulcri tutt'il loco varo,

così facevan quivi d'ogni parte,

salvo che 'l modo  v'era più amaro."

Po navedenim stihovima izgleda da je za života posjetio Pulu ("nedaleko Kvarnerskog zaljeva koji dotiče krajnje obale Italije"), no moguće je da je o njoj i o njenim razbacanim grobnicama samo čitao.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

D. Alighieri, La Divina Commedia, La Nuova Italia Editrice, Firenze 1977; S. Bellomo, Filologia e critica dantesca, Editrice La Scuola, Brescia 2012.