Dva tijela, 1971., autor Josip Diminić, (arhiva MKS-a)

Mediteranski kiparski simpozij

Likovna manifestacija Mediteranski kiparski simpozij (MKS) osnovan je 1969. u Labinu kao kulturna manifestacija Katedre Čakavskoga sabora Labinske republike.

Na 33 hektara zaštićenoga kulturnog dobra, na arealu otvorenog mediteranskoga krajolika podno Labina, trajno je mjesto našla reprezentativna zbirka samostalnih skulptura i projekata, hrvatskih, europskih i svjetskih umjetnika. Ova jedinstvena zbirka skulptura nastala je prema zamisli i poticaju labinskih likovnih umjetnika Josipa Diminića i Quintina Bassanija, zagrebačke akademske kiparice Milene Lah i povjesničara umjetnosti Branka Fučića te uz potporu Josipa Faragune, predsjednika tadašnje Općinske konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske (SSRNH) i predsjednika labinske Katedre.

Skupština Općine Labin je 7.VI.1976. donijela Odluku kojom se Katedri dodjeljuje zemljište kod naselja Dubrova, koje proglašava Parkom skulptura Dubrova. Za održavanje radnoga dijela MKS-a odabran je park Stancije Dubrova, ladanjsko-gospodarski graditeljski kompleks labinske patricijske obitelji Franković-Vlačić iz XVII. st., a za smještaj skulptura krajolik Stancije. Ishodišne odrednice ove ugledne međunarodne likovne manifestacije bile su: „Suvremena pohvala ljepoti istarskog kamena, reafirmacija kamena u skulpturi, izuzetni uvjeti sučeljavanja kipara i materijala, afirmacija i kultiviranje istarskog prostora, registriranje putova kiparskog izraza, postavljanje trajne izložbe suvremene skulpture na otvorenom prostoru, registriranje puteva kiparskog izraza.“ (Vanda Ekl, 1980.)

Mediteranski kiparski simpozij koristi pretežito bijeli istarski kamen iz kamenoloma Vinkuran kraj Pule ili iz Kanfanara, što ga daruje tvrtka Kamen d. d. iz Pazina.

Prvi Mediteranski kiparski simpozij u kamenu održan je tijekom kolovoza i početkom rujna 1970. u čast proslave 50. obljetnice Labinske republike, a prvi sudionici bili su zagrebački kipari M. Lah i Ivan Kožarić te talijanski kipar Antonio Paradiso, čije su skulpture Tri galeba (Galebovi lete), Isječak rijeke Seine i Zrno žita, smještene kao simbolični međaši Labinske republike.

Od prvoga saziva 1970. pa do 2022. održana su 44 simpozija, u okviru kojih je realizirano ukupno 106 skulptura i projekata – 89 je smješteno u Parku skulptura Dubrova – 73 samostalne skulpture i 16 dionica Bijele ceste, a 17 skulptura razmješteno je izvan Parka, na području Istre i diljem Hrvatske. Simpoziji nisu održani 1980., 1981., 1986., od 2012. do 2015. te 2018. i 2019.

Nakon toga je održan simpozij 2022., a na njemu su sudjelovali akademska kiparica Marina Bauer iz Zagreba te akademski kipar i profesor Stefan Esterbauer iz Linza (Austrija). Simpoziji su trajali od 30 do 45 dana, s različitim brojem sudionika (jedan do pet kipara), a počinjali su uglavnom prve nedjelje u kolovozu.

Na MKS-u je sudjelovalo stotinjak kipara (nekoliko kipara dvaput), priznatih hrvatskih i svjetskih umjetnika – većinom iz Hrvatske, ali i iz Srbije, Italije, Slovenije, Slovačke, Japana, Bosne i Hercegovine, Španjolske, Austrije, SAD-a, Makedonije, Francuske, Nizozemske, Švicarske, Kanade, Velike Britanije, Južne Koreje i Mađarske.

Djelima su ondje zastupljene istinske umjetničke veličine poput Dušana Džamonje, Šime Vulasa, J. Diminića, Ede Murtića, Branka Ružića, Marije Ujević, Slavomira Drinkovića, Vjenceslava Richtera, Miroslava Šuteja, Bogdana Bogdanovića, Vanje Radauša, Hiroshija Mikamija, Nina Cassanija, Takashija Konda, Gualtiera Mocennija, Um Tai-Junga i drugih.

Od velike pomoći bili su kamenoklesari Janko Mošnja, Berto Škopac, Dušan Milohanović, Vlado Putinja, Josip Hrvatin, Josip Orbanić, Deni Krizmanić i drugi, a posebno Romano Lupetina koji je na MKS-u sudjelovao od samoga početka.

Sedamnaest skulptura razmješteno je i postavljeno izvan Parka skulptura Dubrova, pa se tako primjerice u Rapcu nalaze Perle Vaska Lipovca (1996.), u parku zagrebačke Vile Zagorje Dunja Koste Angelija Radovanija (1975.), zatim u Pazinu Karijatida Alema Korkuta (2002.) i Dijalog američkog kipara Roberta Dubourga (1973.), u Vukovaru Veliki arhiv Đanina Božića (1998.), u Parku mladosti u Pićnu Obitelj talijanskoga kipara Nanea Zavagna (1998.), Iloku skulptura Portal Mate Čvrljka (1996.), u Kuni na Pelješcu Dodir Emila Bobanovića Ćolića (2021.) te drugdje.

Ova jedinstvena izložba kiparskih ostvarenja upotpunjena je 1997. posve originalnim projektom Bijele ceste.

Na 22. MKS-u, održanom u kolovozu i rujnu 1994., Kuzma Kovačić, kipar iz Splita i Slaven Cetina, arhitekt iz Pule, zajednički su, prema ideji J. Diminića, dugogodišnjega predsjednika MKS-a, koncipirali projekt Bijele ceste, osmislivši dugoročan model oblikovanja dionica postojeće bijele ceste kojom se nekada dolazilo na imanje obitelji Franković-Vlačić u Dubrovi. Naime, 800-metarska cesta razdijeljena je u dionice od 25 m i širine od 4,5 m te svake godine jedan odabrani kipar ili slikar oblikovao svoju dionicu, prema svojoj zamisli i mjeri osobnih estetskih kriterija, pridonoseći ostvarenju zajedničkoga putovanja u budućnost, prostornog i likovnog.

Prvu dionicu pod nazivom Put osmislila je 1997. kiparica i grafičarka iz Zagreba Dora Kovačević, a nastavili su kipari Nikola Džaja (Solin) i Ivan Briski (Zagreb), slikar Q. Bassani (Zagreb), slikar Zdravko Milić (Labin), kipar Peruško Bogdanić (Zagreb), kiparica Mojca Smerdel (Maribor), kipar Dušan Džamonja (Zagreb), slikar i grafičar Edo Murtić (Zagreb), slikar Julije Knifer (Zagreb), kipar Ivan Kožarić (Zagreb), slikar Šime Perić (Zagreb), slikar i kipar Ante Rašić (Zagreb), slikar Eugen Kokot (Zagreb), slikar, grafičar i oblikovatelj Ivan Picelj (Zagreb) te slikar, kipar i grafičar J. Diminić (Labin).

Posljednju, 16. dionicu Bijele ceste 2011. godine kreirao je upravo J. Diminić – Raskrižje Bijele ceste – 1. faza, Oranica. Dionica Bijela cesta – U iščekivanju kiše autora A. Rašića, realizirana u okviru 36. MKS-a (2008.), nagrađena je trima prestižnim svjetskim nagradama: nagradom organizacije D&AD Global Awards 2009. u Londonu, poznatom kao Yellow Pencil (Zlatna olovka), zatim srebrnom nagradom u kategoriji Signs and displays na uglednome natječaju European Design Awards ‘09. u Zürichu, te 2011. nagradom Honor Award SEGD-a (Society for Environmental Graphic Design).

Prema projektu J. Diminića, unutar Parka skulptura uređen je autentičan amfiteatar Dolac (2001.-03.). Prirodnu udolinu sa starom vapnenicom (japlenicom) oblikovao je u skladnu, prisnu kružnu formu s ravnim podijem u sredini oko kojega se stepenasto uzdiže gledalište sa sjedalima složenima od kamenih ploča. U njemu se održavaju svečanosti otvaranja i zatvaranja simpozija kao i popratni kulturni programi te razni sadržaji.

Na ulazu u Park skulptura podignuta je zgrada, tzv. zelena kocka, prema idejnome rješenju J. Diminića i arhitekta Slavka Batelića, zamišljena kao info-punkt i ured MKS-a, ali do danas nije zaživjela.

Od samoga početka sudionike MKS-a predlagali su i odabirali članovi Stručnoga savjeta; uz J. Diminića, neki od njih bili su: V. Ekl, Boris Vižintin, Zvonko Maković, Vladimir Bužančić, Gorka Ostojić-Cvajner, Mladenka Šolman, akademski kipari M. Lah, K. Angeli Radovani, Raoul Goldoni, M. Ujević, Zdenko Sila i drugi.

Od 2017. predsjednica Stručnog savjeta i umjetnička voditeljica MKS-a je slikarica Tea Bičić.

Među 250 u svijetu bitnih i važnih kiparskih simpozija, MKS u Dubrovi svrstava se u deset najvažnijih. Simpoziji se održavaju uz financijsku potporu i pokroviteljstvo Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Istarske županije, Grada Labina i Općine Sveta Nedelja.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Vanda Ekl (ur.), Mediteranski kiparski simpozij u kamenu 1969. – 1979., Zagreb, 1980.;

Josip Šiklić, „Mediteranski kiparski simpozij u kamenu“, u: Jelena Lužina – Milan Rakovac – J. Šiklić, Čakavski sabor 1970.-2020., Žminj – Pula 2020., 147-167;

Tullio Vorano, „Mediteranski kiparski simpozij (MKS)“, Istarska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2005.

https://parkdubrova.eu/ (2. 4. 2024.)