Papo, Luigi (de Montona), fašist, neofašist i neoiredentist (Gradež, 23.VI.1922. – Rim, 10.V.2010.).

Odrastao je u Motovunu, gdje je njegov otac bio istaknuti iredentist i potom fašist. Završio je talijansku gimnaziju u Pazinu, a potom studirao u Trstu, gdje ga je zatekao Drugi svjetski rat. Premda maloljetan, prijavio se u vojsku te bio pripadnikom Satnije sveučilišnih dragovoljaca 3. pukovnije sardinijskih grenadira na afričkoj bojišnici. Zbog bolesti se vraća kući te će ga nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. partizani uhititi, ali i ubrzo osloboditi.

U listopadu je obnovio fašističku organizaciju u Motovunu i ustrojio skupinu dragovoljaca koja je djelovala u sastavu Dragovoljačke milicije za nacionalnu sigurnost (Milizia Volontaria per la Sicurezza Nazionale, MVSN), a potom Republikanske nacionalne garde (Guardia Nazionale Repubblicana, GNR), koja se na području Operacijskoga područja Jadransko primorje (Operationszone Adriatisches Küstenland, OZAK) na zahtjev Nijemaca preimenovala u Miliciju teritorijalne obrane (Milizia di difesa territoriale, MDT; Landschutz Miliz). Bio je na čelu mjesne fašističke organizacije i u činu poručnika zapovjednik 3. satnije 1. bojne 2. pukovnije „Istria“ MDT-a, kojom je zapovijedao Libero Sauro. Prema kraju rata je napredovao do višega pobočnika (aiutante maggiore) 1. bojne te bio zadužen i za promidžbu. Njegova je postrojba sudjelovala u kaznenim operacijama protiv stanovništva koje je podržavalo partizanski pokret.

Krajem rata su ga postrojbe Jugoslavenske armije zarobile u Trstu, ali je nakon mjesec dana pušten (ili je pobjegao pod neobičnim okolnostima) jer nije prepoznat. Dovršava studij u Bologni i uključuje se u rad iseljeničkih udruga. Nakon rata je jugoslavenska Državna/Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača uvrstila Papa među 3.798 osumnjičenih talijanskih ratnih zločinaca, ali ne i na suženi popis od 768 zločinaca čije je izručenje zatraženo preko posebnoga povjerenstva koje su osnovali Ujedinjeni narodi.

Napisao je brojne knjige (Criminali e liberatori, Roma 1948.; Foibe, Udine 1949.; Albo d’Oro. La Venezia Giulia e la Dalmazia nell’ultimo conflitto mondiale, Trieste 1989.; L’Istria e le sue foibe, Roma 1999.; L’Istria tradita, Roma 1999.; L’ultima bandiera. Storia del reggimento “Istria”, Trieste 2000., i druge), u kojima je krajnje jednostrano prikazao ratna i poratna zbivanja u Istri, prešućujući svoju ulogu u njima te niječući fašistički predratni i ratni teror te zločine nad hrvatskim stanovništvom, a preuveličavajući zločine partizanske strane.

Njegova knjiga Albo dʼOro nakon 2004., kada je u Italiji donesen zakon kojim je određen Dan sjećanja 10. veljače, služi kao temeljni izvor za dodjeljivanje posmrtnih državnih odličja tom prigodom, zbog čega su rehabilitirani brojni pripadnici dragovoljačkih fašističkih postrojbi Talijanske Socijalne Republike.