Draghicchio, Gregorio, gimnastičar, gimnastički pedagog, sportski djelatnik, pisac i novinar, talijanski patriot–iredentist (Poreč, 5.II.1851. – Poreč, 18.III.1902.).

Kršten je 8.II. kao Gregorio Maria, otac Giuseppe, ribar, majka Orsola rođ. Signorini. Iako je obitelj bila siromašna, roditelji ga uspijevaju 1863. poslati na školovanje u Trst. Tu otkriva svoju sklonost k tjelovježbi i pohađa državnu gimnastičku školu (Civica Scuola di Ginnastica). Bavi se gimnastikom ne samo kao atlet nego i podučava tjelovježbu. Usavršava se i u tršćanskom gimnastičkom društvu.

Krajem 1860-ih vraća se u Poreč i od 1870. privatno organizira gimnastičke tečajeve za djevojke i mladiće, potom i za školske voditelje tjelovježbe (koja je tih godina postala obavezna u austrougarskim javnim školama). Službena pedagoška karijera počinje mu na jesen 1873. kad ga je tršćanska općina imenovala učiteljem u Gimnastičkoj školi. Iste godine postaje i gimnastičkim sucem u Italiji i sudjelovat će na svim važnijim talijanskim gimnastičkim državnim natjecanjima, od Firence 1873. do Monze 1900.

Godine 1875. postaje asistent sportskom učitelju Michelangelu Rustiji u Tršćanskom gimnastičkom društvu (tada Associazione Triestina di Ginnastica, ranije Società Triestina di Ginnastica - osnovana 1863., danas Società Ginnastica Triestina), a paralelno se doškoluje te je iste, 1975.4 godine diplomirao, s odličnim ocjenama, podučavanje gimnastike na Sveučilištu u Gradcu (Grazu).

Ističe se kao predavač, ali i kao pisac, pa mu je 1875. povjereno uređivanje časopisa Mente sana in corpore sano Tršćanskog gimnastičkog društva. Piše gimnastičke priručnike i planove rada za učitelje, škole i sportska društva, piše i o povijesti gimnastike, disciplinama i gimnastičkim društvima u Italiji.

O ugledu koji je stekao u sportskim krugovima govori podatak da je 1880. bio tajnik talijanske delegacije na obljetnici Njemačkog gimnastičkog saveza.

Svoje talijanofilstvo nije krio, naprotiv, gorljivo ga je isticao, a i družio se sa znanim talijanskim patriotima u Austro-Ugarskoj, poput Tršćana Guglielma Oberdana (Wilhelm Oberdank), obješenog zbog pripreme atentata na cara Franju Josipa I., i Costantina Reyera, jednog od osnivača Talijanskog gimnastičkog saveza. Zbog iredentističke aktivnosti došao je pod pasku austrougarske policije, a 1882. uhićen je pod optužbom da je kroz novi časopis Il Ginnasta triestino pokušao obnoviti netom raspušteno Tršćansko gimnastičko društvo. S kvalifikacijom uvrede Njegovog Veličanstva osuđen je na šest mjeseci zatvora, što ga je stajalo gubitka nastavničkog poziva i mogućnosti državnog zaposlenja. Ipak, u zatvoru je vodio tjelovježbu uznika i čuvara, a po izlasku nastavio je djelovati neslužbeno kao gimnastički učitelj, formalno vodeći sportsku dvoranu u Trstu.

U to se vrijeme sve više okreće novinarstvu i pisanju stručnih članaka, a 1886. osniva sportski mjesečnik Il Palladio, koji je izlazio do 1893. i bio je relevantni stručni izvor i za područje Kraljevine Italije. Godine 1884. postao je i dopisnikom iz „neoslobođenih zemalja“ (terre irredente) milanskog lista Pro Patria, koji je izdavalo istoimeno sportsko društvo, a kroz tu će suradnju potaknuti osnivanje Talijanskog gimnastičkog saveza. Uz tom je glasilu uz stručne i istraživačke tekstove objavio i nekoliko pjesama u slavu gimnastike i gimnastičara (1884. i 1893.).

Kao veliki praktičar osmislio je ili poboljšao 50-ak gimnastičkih sprava i pomagala. I dalje se bavio teoretskim stručnim radom čega je rezultat bio i esej o talijanskoj gimnastičkoj terminologiji (Saggio di una terminologia ginnastica italiana), objavljen 1890., koji se kao priručnik koristio u školama, sportskim društvima, čak i u vojsci. Pro Patria će ga 1898. pozvati u Milano gdje kao tehnički direktor sudjeluje u otvaranju nove sportske dvorane toga društva. U to vrijeme suradnik je lista Gazzetta dello sport, a pisao je i za tršćanske L'Indipendente i Il Piccolo.

Vodio je talijansko državno gimnastičko natjecanje u Monzi, na čijem je otvorenju 29.VII.1900. ubijen kralj Umberto I., inače počasni predsjednik Talijanskog gimnastičkog saveza. Prema pisanju lista L'Istria Draghicchio je bio posljednja osoba s kojom se kralj rukovao čestitavši mu još jednom na organizaciji natjecanja i odličnim gimnastičarima. Minutu poslije kralja je hicima iz revolvera ubio anarhist Gaetano Bresci.

Ubrzo nakon toga Draghicchio se ponovno vraća u rodni (austrougarski) Poreč, dobivši posao općinskog tajnika. Sljedeće godine predvodi osnivanje gradskog gimnastičkog društva Forza e Valore (utemeljenog 24.I.1901.), kojemu je postao prvim predsjednikom. To je društvo dijelom nastalo transformacijom veslačkog kluba Adriaco, na što su dobrostojeća porečka gospoda negativno reagirala jer je Draghicchio u nj uključio i siromašnu mladež iz gradskoga plebsa zalažući se za socijalnu ravnopravnost u sportu.

I dalje je bio politički aktivan te je bio predsjednikom lokalne podružnice talijanske nacionalističke udruge Lega Nazionale, poznate i po svojem protuslavenskom programu.

Umro je iznenada, u 52-oj godini života. Za njegova pogreba, kojemu su prisustvovali brojni sugrađani, proglašen je u Poreču dan žalosti. Njegovim je imenom 1909. nazvana porečka sportska dvorana (danas zvana Palestra) čiju je izgradnju bio inicirao 1901. Porečko se sportsko društvo Forza e Valore 1920. nazvalo njegovim imenom, a na fasadi Palestre Draghicchiju u čast postavljen je 1938. mramorni reljef s epigrafom novinara i književnika Silvija Benca, koji je nakon Drugog svjetskog rata i prelaska Poreča u Jugoslaviju (Hrvatsku) uklonjen.

Godine 2002., na stotu obljetnicu Draghicchiove smrti, trebala je na Palestru biti postavljena spomen-ploča s dvojezičnom zahvalom u ime Porečana, ali se od toga naprasno odustalo. Prema pisanju Glasa Istre, tadašnji gradonačelnik Josip Pino Maras od te je inicijative, koju je pokrenuo rovinjski Centar za povijesna istraživanja (Centro di Ricerche Storiche di Rovigno), odustao jer je porečki pedagog i proučavatelj istarskog školstva Ante Cukrov gradsku vlast upozorio na Draghicchiovu iredentističku djelatnost protiveći se da se zahvalnost sada hrvatskoga Poreča izražava čovjeku koji je "cijeli svoj život uložio u progon slavenstva, onog što je nazivao rijetkim primjerom intelektualne sterilnosti".

Slike