Sopȅlica (svirȁla, šȗrla, piskȁla, vidȁlica, pastȋrska sopȅlica, pastȋrska svirȁla, frȕla, fisʼcioto), aerofono jednocijevno glazbalo s bridom, izrađeno najčešće od drva.

Slična glazbala rasprostranjena su diljem svijeta; u drugim krajevima Hrvatske nazivaju se jedinka, ćurlik, svirala, duduk, svrdonica, fistula, žveglica, slavić, kavela i dr.

Sopelica ima najčešće šest rupa, od kojih pet služi za prebiranje, a šesta za ugađanje pete rupe. Često ima i jednu palčanu rupu izbušenu u ravnini s prvom. Ton joj je slabijega intenziteta. Kako je raspored rupa gotovo identičan rasporedu rupa male sopele (roženice), bio je podsticaj pučkom imaginariju da sopelicu imenom poveže s tim glazbalom.

Nekada se sopelica izrađivala od trstike, bazge ili jasena, a danas od tvrdoga drveta poput klena, masline i drugih. Najstariji arheološki primjerci sličnoga glazbala izrađeni su od kosti. Kroz povijest je sopelica doživljavala razne transformacije. Razmak između rupa i njihov broj bio je različit i s vremenom se mijenjao. Oblik glazbala također se mijenjao, kao i raspored i broj rupa. Današnji je prevladavajući oblik najvjerojatnije rezultat pokušaja imitacije blok-flaute, fenomen inače poznat i u drugim tradicijama. Postoje i dvojnice sopelice, koje je osmislio graditelj glazbala i tradicijski glazbenik Alfo Konović spojivši dvije sopelice u jedno glazbalo. Transformacije su se događale i u načinu sviranja.

Upotrebljava se kao samostalno, solističko glazbalo, a služi i kao osnova za učenje sviranja na sopeli (roženici). Danas su svirači sopelice vrlo rijetki, u čitavoj Istri postoji manje od deset aktivnih svirača. Međutim, u prošlosti je to glazbalo bilo mnogo više u uporabi, osobito u središnjoj i sjevernoj Istri, to jest području na kojem je dvoglasje tijesnih intervala oduvijek imalo tek minimalnu ulogu u tradicijskom glazbovanju. U istarskim muzejima (Pazin, Poreč) mogu se vidjeti razni primjerci ovoga glazbala.

Sopelica je bila izvan interesa stručne i šire javnosti jer nije bila reprezentativna kao roženice (sopele), koje su postale i ostale simbol istarskoga glazbenog identiteta. Tradicijski svirač i graditelj tradicijskih glazbala Drago Draguzet afirmirao je sopelice devedesetih godina XX. stoljeća svirajući ih i promičući na smotrama i festivalima tradicijske glazbe. Repertoar današnjih svirača na sopelici većinom se sastoji od melodija baluna, polke, koračnica, mantinjada i raznih improvizacija.

Poneki svirači sviraju i kante u stilu tijesnih intervala i pritom mrmljaju (njurgaju) uz glazbalo. Ima i primjera da pojedini svirači sviraju i melodije koje tendiraju duru. Neki sopelicu sviraju u kombinaciji s drugim glazbalima poput dvojnica, usne i dijatonske harmonike i sl. Danas se najčešće svira na smotrama i festivalima tradicijske glazbe, a tek rijetko za razbibrigu, što mu je bila prvotna funkcija.