Da Gioz, Francesco – Checco, antifašist i partizan (Roe, Sedico [Belluno], 3.X.1896. – Peron, Sedico, 17.II.1945.).

Rođen je u siromašnoj obitelji Giovannija Da Gioza i Rose rođ. Pol.

Obitelj je živjela od novca koja je Giovanni slao iz Švicarske gdje je radio, pa zbog teške materijalne situacije Francesco u desetoj godini napušta osnovnu školu te počinje raditi kao sluga kod zemljoradničkih obitelji u obližnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji. U četrnaestoj godini pridružio se ocu u Švicarskoj, gdje je upoznao prve radničke i sindikalne organizacije. Po izbijanju Prvog svjetskog rata vraća se u Kraljevinu Italiju. Odmah je mobiliziran i poslan u planine pored Cortine d`Ampezzo. Gotovo cijeli rat je bio na prvoj liniji, gdje je teško ranjen. Iz vojske je otpušten 17.XII.1919. te se 1920. seli u Istru i zapošljava kao rudar u Labinu, s obzirom na to da u rodnom kraju nije uspio pronaći zaposlenje.

U Labinu odmah ulazi u radničke organizacije i među prvima pristupa labinskoj sekciji Komunističke partije Italije (KPI; Partito Comunista d'Italia), osnovane odmah nakon raskola Socijalistička stranka Italije (Partito Socialista d'Italia) na XVII. kongresu u siječnju 1921. u Livornu. Bio je, zajedno s Giovannijem Pippanom, Giovannijem Tonettijem i Giacomom Macillisom, jedan od vođa štrajka labinskih rudara 1921., poznatog kao Labinska republika. Odmah na početku štrajka postao je predsjednik rudarskog komiteta i zapovjednik crvenih straža koje su postavljene na strateške točke rudarske zone: na ulazima u jame, na separaciji ugljena na Štalijama i u luci Bršica gdje se iskopani ugljen ukrcavao na brodove. Straže su vodile brigu o prikupljanju i raspodjeli hrane. Danju, prema preciznom dogovoru s karabinjerima, nisu bile naoružane, ali su njezini pripadnici noću imali lovačke puške i pištolje jer su se pribojavali iznenadnih napada fašista. Kao zapovjednik crvenih straža, Da Gioz je zajedno s Tonettijem rukovodio akcijom uhićenja grupe sicilijanskih rudara koja je s policijom dogovorila uklanjanje mina koje su štrajkaši postavili u obranu rudnika. Nakon gušenja štrajka, Da Gioz je uhićen i odveden u pritvor u rovinjski zatvor. Na procesu štrajkaškim vođama bio je optužen da je jedan od glavnih vođa i organizatora pobune, ali je naposljetku, kao i svi ostali, oslobođen pred Porotnim sudom u Puli.

Upravitelji rudnika odbili su ga ponovno primiti na posao, a civilne vlasti prisiljavale da napusti Istru. Vrativši se u rodni zavičaj, teško je uspijevao pronaći posao. Policija ga je stalno nadzirala. Sredinom 1922. kratko se vratio u Labin, gdje je bio jedan od govornika na radničkom skupu, pored Tonettija i Dagoberta Marchiga.

U Francusku se seli 1923. k bratu Angelu. Tamo je ostao punih 12 godina radeći kao zidar, stručnjak za gipsane radove, istovremeno djelujući politički među emigrantima unutar talijanskih komunističkih grupa.

U Italiju se vratio 1935., da bi se, uz ostalo, liječio od teške bolesti pluća. Aktivno se uključio u reorganizaciju KPI-ja i podršku pokretu Crvena pomoć, koji je pomagao španjolskim borcima.

Zbog takvih aktivnosti, odmah nakon ulaska Italije u Drugi svjetski rat, upućen je u koncentracijski logor Colfiorito (Perugia). Tu mu se bolest pogoršala, pa je poslan u sanatorij Agordo, a potom vraćen kući s ograničenom slobodom kretanja. Postao je referentna točka za cijeli belunski radnički pokret.

Nakon kapitulacije Italije, u doba talijanskog pokreta otpora, postao je sekretar Pokrajinske federacije KPI-ja Belunštine iako ga je njegova tjelesna građa, oslabljena bolešću, sprječavala u obavljanju borbenih zadaća, bio je neumoran organizator, propagandist i koordinator partizanskih formacija te inspektor partizanskih brigada tog područja, s činom bojnika.

Zapovjedništvo divizije pozvalo ga je 30.I.1945. u Belluno, ali se u Bolagu sukobio s njemačkom konjičkom patrolom. Zarobljen je i zatvoren u vojarni SS-a „Jacopo Tasso“ gdje je dva tjedna okrutno mučen. Obješen je 17.II.1945. u četvrti Peron u Sedicu s partizanom, Igino D’Incà – Faina. Nijemci su na morbidno pogubljenje doveli stotinjak mještana da svjedoče, a tijela su ostala izložena 24 sata.

Dana 16.III.1987. predsjednik Republike Italije Sandro Pertini odlikovao je Da Gioza srebrnom medaljom za vojne zasluge (odličje je uručeno Francescovoj sestri Albini).

Općina Sedico je 1990-ih po njemu nazvala jednu ulicu u naselju Peron.

Njegov grob na groblju u Sedicu su 2019. obnovili Fondazione Società Bellunese i klub Demokratske stranke.