Marchig, Dagoberto Gustavo, strojarski tehničar, antifašist (Poreč, 31.VIII.1886. – Rijeka, 12.VII.1965.).

Sin Eduarda, Tršćana furlanskog porijekla i Lošinjanke Olge Premuda.

Majčin predak bio je Giovanni Luigi Premuda, kapetan duge plovidbe i vlasnik Grazije, prvog parobroda lošinjske trgovačke mornarice.

Otac mu se, kao poreznik, često selio, pa je Dagoberto djetinjstvo proveo u Poreču i Izoli.

Osnovnu školu, realku i Srednju tehničku školu završio je u Trstu. U Beču i Gradcu (Graz) je studirao strojarstvo, ali nije diplomirao.

U Labinu se 29.IV.1914. vjenčao s Marijom Triscoli, kćeri rudara iz Vineža Pietra Triscolija, koju je upoznao u Beču i s kojom je imao devetero djece. Ubrzo po sklapanju braka upućen je kao austrougarski vojnik na bojište u Galiciju i Rumunjsku, gdje u rujnu 1918. dezertira na čelu pola satnije istarskih vojnika.

Nakon rata počeo je 1919. raditi u labinskim rudnicima (Vinežu) kao tehničar, pokazujući odmah velik senzibilitet za probleme rudara. Bio je vijećnik labinske općine u grupi socijalističke opozicije i jedan od rijetkih službenika rudnika koji se zalagao za prava rudara, zadobivši time njihovu veliku naklonost.

Za vrijeme štrajka rudara 1921., poznatog kao Labinska republika, bio je jedini tehničar koji se pridružio štrajku te su ga štrajkaši izabrali za direktora ugljenokopa. Nakon gušenja štrajka, iako ni policijska ni sudska istraga nije mogla pronaći ništa čime bi ga se moglo kazneno teretiti, Marchig je pobjegao i sklonio se nekoliko mjeseci u Firencu. Kada je saznao da nije optužen u sudskom postupku, vratio se u Labin.

U Labinu ga je policija smatrala subverzivnim elementom te je bio pod strogom prismotrom, a krajem 1921. prognan je s tog područja.

Ponovno se vratio u Labin krajem ožujka 1922. te je u travnju sudjelovao na Redovnom općem kongresu Društva političkih znanosti u Labinu. Na njemu je izabran za predsjednika, zamijenivši Giacoma Macillisa, jednog od vođa Labinske republike. U tom je svojstvu održao radnicima i nekoliko predavanja o kulturi. Iste godine bio je, uz Giovannija Pippana, jedan od glavnih govornika na zboru u čast Prvog maja.

Kao aktivan član Talijanske socijalističke stranke (Partito Socialista Italiano, PSI) bio je uvučen u polemiku s komunistima koja je tada bila aktualna, pogotovo unutar sindikalnih i zadružnih organizacija, u kojima su socijalisti imali većinu.

Bio je nezaposlen sve do 1924., kada se uspijeva zaposliti na izgradnji cementare u Koromašnu (Koromačnu), prve tvornice u tom dijelu Istre i tu je ostao do 1934. Otuda, zbog stalnih političkih pritisaka i njegova odbijanja pristupanja Nacionalnoj fašističkoj stranci (Partito Nazionale Fascista), odlazi živjeti u Rijeku.

U Rijeci je bio često nezaposlen, trpeći neprestane fašističke progone i istrage.

Nakon Drugog svjetskog rata ostao je u Rijeci i do mirovine radio kao građevinski tehničar.

Sin Eduardo bio je profesor talijanskog jezika i književnosti, a unuka Laura Marchig glumica, pjesnikinja i ravnateljica Talijanske drame u Rijeci.