Kao što se to dogodilo Njemačkoj, Francuskoj i Austriji nakon velikih ratova, tako je i relativno mala Julijska krajina (tal. Venezia Giulia, Julijska Venecija) nakon Drugog svjetskog rata doživjela da su je velike svjetske sile podijelile na okupacijske zone. Bilo je to prije 80 godina, kada je u lipnju 1945. utvrđeno da će sporni teritorij biti razdijeljen na dvije okupacijske zone – savezničku i jugoslavensku – dok se pitanje novih granica između Italije i Jugoslavije ne riješi na mirovnoj konferenciji.

Podjela teritorija poraženih zemalja na okupacijske zone uobičajena je praksa dugi niz stoljeća kao privremeno rješenje do uspostave nove vlasti i/ili do rješavanja teritorijalne pripadnosti spornog područja na mirovnim konferencijama.

Nakon što je Francuska izgubila u napoleonskim ratovima, bila je tri godine, 1815.-17., podijeljena u čak devet okupacijskih zona, uz deseti neokupirani dio. Svoj komadić Francuske zauzele su tada Velika Britanija, Rusija, Austrija, Švicarska, Sardinija i nekoliko manjih njemačkih država.

Francuzi, Belgijci i Britanci su tako podijelili u zone okupirane zapadne dijelove Njemačke nakon Prvog svjetskog rata.

U Drugom svjetskom ratu Nijemci su organizirali kao okupacijsku zonu velik dio Francuske (ostatak je činila tzv. Višijevska Francuska) te dijelove Poljske i drugih poraženih zemalja, a po završetku rata Njemačka i Austrija su razdijeljene na četiri okupacijske zone (sovjetsku, američku, britansku i francusku).

Prema odredbama međunarodnog prava (Haških konvencija iz 1899. i 1907.), na okupiranom području okupator ima pravo samo na vojnu upravu, a civilna je u rukama privremenih upravitelja koji upravljaju prema zakonima koji su tamo vrijedili prije rata.

Početkom svibnja 1945. Jugoslavenska armija (JA) zauzela je Julijsku krajinu, a jugoslavensko političko vodstvo (Josip Broz Tito) postavilo zahtjev za promjenom granica na štetu poražene Italije, njemačkog saveznika u napadu na Jugoslaviju 1941., tvrdeći da većinu stanovništva na tom području čine Slovenci i Hrvati te da ga treba priključiti Jugoslaviji. Saveznici su inzistirali da se JA povuče iz Trsta i okolice te da se do političkog rješenja osnuje okupacijska zona.

Dvama je sporazumima privremeno reguliran poslijeratni status Julijske krajine. Prvi je Beogradski sporazum, potpisan 9.VI.1945. između vlada SAD-a i Velike Britanije, s jedne, te Jugoslavije, s druge strane. Člankom IV. jugoslavenske su se vojne snage do 12.VI. morale povući zapadno od takozvane Morganove crte. Ta je crta tek okvirno definirana u članku I., kojim je bila predviđena privremena okupacija i uvođenje građanske uprave Saveznika u zoni zapadno, dok je JA dobila pravo okupacije područja istočno od nje. Sporazum je predvidio nastavak pregovora na razini glavnih zapovjedništava JA i Saveznika, s ciljem konkretizacije sedam temeljnih odrednica postavljenih u Beogradskom sporazumu. Rezultat tih pregovora bio je Devinski sporazum, sklopljen 20.VI.1945. u Devinu (Duino) kraj Trsta.

Taj sporazum je regulirao gospodarske odnose koji su proistekli iz Beogradskog sporazuma te donio konkretizaciju okupacijskih prava i obveza između subjekata okupacije. To se područje prema odredbama članka III. dijeli na okupacijske zone. Zona A, zapadno od Morganove demarkacijske crte, stavljena je pod privremenu vojnu i civilnu upravu savezničkih (britanskih i američkih) vojnih postrojbi sa sjedištem u Trstu (Allied Military Government, AMG), dok je istovjetan režim predviđen za Zonu B, istočno od naznačene crte, u smislu ovlasti JA, sa sjedištem u Opatiji (Vojna uprava Jugoslavenske armije, VUJA).

Demarkacijska crta načelno se je protezala od austrijske granice prema jugu. Bovec je ostavljen savezničkoj okupaciji (iako će 1947. pripasti Jugoslaviji). Crta prema jugu zahvaća Kobarid, da bi skrenula prema istoku do Tolmina, pa onda na jugozapad prema Mostu na Soči. Prostor Kanalske doline ostavljen je većim svojim dijelom Saveznicima. O tuda crta skreće prema jugoistoku, ostavljajući Goricu savezničkoj okupaciji, da bi kod Sežane skrenula prema jugu na Bazovicu te kod Milja izbila na more. Dalje Morganova crta ide Jadranskim morem prema Puli, koju zaokružuje, dodijelivši je savezničkoj okupacijskoj zoni.

Takvo je stanje potrajalo do potpisivanja Pariških mirovnih sporazuma 1947., kojima je veći dio Zone B, zajedno s Pulom i još nekim manjim mjestima u Zoni A, pripao Jugoslaviji, a od ostatka tog teritorija osnovan je Slobodni Teritorij Trsta (također podijeljen na savezničku i jugoslavensku upravu), koji je potrajao do 1954.

Kako je 1945. podijeljena Julijska krajina detaljno je obrađeno u brojnim znanstvenim analizama, a mi izdvajamo članak Budislava Vukasa ml. „Glavne odrednice državnopravnog položaja Istre i vološćanskog područja od 1943. - 1947.“, objavljen 2008. u Časopisu za povijest Zapadne Hrvatske.

• 
•