Pazinski (Di Pisino, De Pisino, De Mitterburch), feudalni rod njemačkog podrijetla imenovan po Pazinu, vazali grofova Goričkih.

U ispravi kojom su 1222. u Pazinu Majnhard II. Gorički, njegov nećak Majnhard III. i udovica Engelberta III. pazinska grofica Matilda von Schwarzenburg darovali samostanu sv. Petra u šumi neke posjede, spominje se „gubernator“ Majnhard u Pazinu. To što je naveden kao svjedok na prvom mjestu mnogo govori o njegovoj društvenoj važnosti. Najvjerojatnije je taj Majnhard bio jedan od začetnika pazinske ministerijalne obitelji.

U pratnji Majnharda III. Goričkog, koji je preko svoje majke Matilde naslijedio porečke feude u Pazinu i okolici, 1247. pojavljuju se – u društvu goričkih ministerijala Ulrika iz Rihemberka, Vošalka iz Devina, Fridrika iz Gschiessa u Koruškoj i kaštelana Henrika u Lienzu – kao militi Vinter i Volrad iz Pazina.

Vinter nosi ime, pridjevak, po Pazinu do 1255., kada od Majnharda III. dobiva u naslijeđe gospoštiju Gotnik na području Reke, jugoistočno od Ilirske Bistrice. Vinter je ondje sam izgradio kaštel pa se otada on i njegovi nasljednici imenuju samo po Gotniku.

Volrad Pazinski (miles Volradus de Mitterburch) spominje se 1250. kao peharnik (Volradus pincerna) u goričkom kaštelu u društvu goričkih ministerijala Ulrika i Hugona iz Rihemberka, Ulrika iz Pevme, Vintera Pazinskog i goričkoga kaštelana Otona, što je ujedno posljednji spomen peharnika na dvoru Goričkih.

Najvažniji gorički ministerijal u Pazinu bio je Henrik Pazinski, čije se djelovanje može pratiti od 1250. do 1282. Nije poznato u kakvoj je vezi bio s Vinterom i Volradom Pazinskim, a u izvorima se navodi kao miles i ministerial goričkog grofa. Prvi put pojavljuje se 1250. u povelji akvilejskog patrijarha Bertolda stičkom samostanu, kojemu je Henrik već prije, za blagoslov duše svoje pokojne supruge Elizabete, darovao imanje u Dobrniču, jugozapadno od Trebnja u Dolenjskoj, nedaleko od Šumberka, gdje mu je zet bio kaštelan.

Henrik Pazinski je 1250. već udovac, ali se kasnije oženio Elizabetom, kćeri akvilejskog ministerijala Vikarda iz Kostela (Pietrapelosa). Henrik je 1264. i sam postao vazal Akvileje jer mu je patrijarh u feud dodijelio kaštel Lupoglav. U njegovim je rukama bio i kaštel Žužemberk u dolini Krke. Uz to bio je vazal Porečke biskupije, od koje je od 1261. u nasljednom feudu, uz patronatsko pravo, imao crkvu sv. Mihovila u Pazinu te sedam imanja u Taru. Henrik je nosio ime samo po Pazinu, a njegov istoimeni sin Henrik II., čija je supruga bila Sofija iz Svibnog u Kranjskoj, imenovao se isključivo po Lupoglavu, pa je tako začet lupoglavski ogranak Pazinskih.

Henrik Pazinski je kroz tridesetak godina pratio goričkog grofa na mnogim putovanjima od Pule na jugu do Bolzana i Merana na sjeveru. Susreće ga se u Puli, Pazinu, Buzetu, Gorici, Vogrskom, Krminu, Medeji, Tridentu (Trento) i Bolzanu, nerijetko u Čedadu (Cividale), Lienzu i dvorcu Tirol 1271. povodom diobe kuće Goričkih na dvije grane. Kao osoba od povjerenja, obavljao je mnoge važne poslove za grofa, osobito zato što je znao njemački i latinski, dok se za njegovog gospodara, grofa Alberta II. od Gorice (1263.-1304.) govorilo da nije znao čitati ni pisati. Grof je govorio samo njemački u koruškom dijalektu pa mu je uvijek trebao tumač za razgovore s Mlečanima ili akvilejskim patrijarhom. Tako je u mnogim sporovima i pregovorima, koje su grofovi Gorički vodili s akvilejskim patrijarsima, Henrik Pazinski imao istaknutu ulogu te se u dokumentima navodi kao suprisežnik i jamac, a i kao zastupnik goričkoga grofa u spornim pitanjima koja je trebalo riješiti s patrijarhom te kao arbitar na goričkoj strani. Tako je 1275. s goričke strane imenovan za arbitra u spornim pitanjima s akvilejskim patrijarhom u Istri. Posljednji se put, za života, nalazi među svjedocima u povelji grofa Alberta II. izdanoj 15.V.1279. u Vogrskom. Henrik Pazinski umro je prije 8.XII.1282., kada je njegova supruga Elizabeta navedena kao udovica.

Uz Henrika II. Lupoglavskog, Henrik Pazinski imao je još dva sina: Karla (Karstman) i Henrika (Ajceman). Karla, prvog pazinskog kapetana, može se pratiti od 1288. do 1305., a u dokumentima je označen kao ministerijal Alberta II. Goričkog. Henrika se može pratiti između 1292. i 1311. On je od akvilejskog patrijarha dobio kršanski kaštel kao feud i tako postao začetnik kršanske grane Pazinskih, a vjerojatno je od goričkog grofa u feud dobio i Rakalj.

Karlo Pazinski imao je dva sina: Henrika, koji je miles kao otac, i Otona, koji je imao sinove Konrada i Otona. Henrik (Ajceman) iz Pazina ili Kršana, koji se nikad nije zvao i po Kršanu, a svoj je domus imao u Pazinu, imao je čak četiri sina i sedmero unučadi. I drugi članovi njegove obitelji imali su svoje kuće u Pazinu. Tako je 1374. jedan od Henrikovih unuka, Antonije, koji više nije živio u Pazinu nego u Poreču, prodao kuću svom rođaku Vošalku.

Već samo ime Pazinski, de Pisino, predstavljalo je ekonomsku moć kršanske grane pazinskih ministerijala koji su u feudu imali razne posjede grofova Goričkih. Među njima su bili dvorac Rakalj, mlin na Raši i selo Medulin (Sv. Vital, danas Ritošin Brig kod Vižinade), koje su kupili od goričkih ministerijala iz Grdosela. Pazinski su uz to bili i vazali raznih crkvenih gospodara: od akvilejskih patrijarha imali su kao feud kaštel i vlastelinstvo Kršan, od Porečke biskupije nekoliko gospodarstava u Taru te više ribnjaka i vinograda. Od pulskih biskupa u feudu su imali selo Gočan i mlin na Raši, a od Pićanske biskupije dva gospodarstva kod Berma. Ugled i moć obitelji posebno je povećao Henrik (Ajceman) iz Pazina ili Kršana, koji je kupio mnoga gospodarstva, ribnjake i vinograde, a u kršanskom kaštelu dao sagraditi crkvu sv. Ivana Krstitelja te s bratom Karlom kupio selo Olçeuih (možda Čepić) od goričkih ministerijala u Kožljaku.

Početak XIV. st. bio je razdoblje procvata obitelji Pazinskih. U to je vrijeme Karlo, kao pazinski kapetan, bio zastupnik grofova Goričkih i njihovih posjeda u Istri.

U XV. st. Pazinske se nalazi samo još u Kršanu; iako su još uvijek utjecajni, daleko je to od ugleda i utjecaja prethodne generacije. Postoji dokument od 26.XII.1401., kojim Juraj Sahlenberger i njegova majka Klara zalažu dio svoje imovine pazinskom kapetanu Martinu Karstmanu. Vjerojatno se radi o potomku, možda unuku, Henrika (Ajcemana) iz Pazina ili Kršana. U tom dokumentu nema pridjevka Pazinski, ali je pečat Konrada Pazinskog – Chonradi d(e) Pisino s(igillum). Nije jasno u kakvim su odnosima Martin Karstman i Konrad Pazinski, ali može se naslutiti da su rođaci, izdanci obitelji Pazinskih.

Na pazinskoj ispravi od 22.XI.1409. potpisnik je „časni i mudri“ Sane Kršanski (Erbern vnd weysen Sane von Corssan), koji kao pečat koristi grb Pazinskih, a to je vrh strelice na štitu. Očito se i u ovom slučaju radi o članu kršanske grane Pazinskih.

Potomak Pazinskih je i Andrija Kršanski, pazinski kapetan od 1488. do 1500., pokopan 1503. u crkvi Blažene Djevice Marije pavlinskog samostana na Čepićkom jezeru. Njegova je nadgrobna ploča kasnije prenesena u kaštel Belaj, u kojem se i danas nalazi.

Iako je rod Pazinskih nestao s povijesne pozornice, njihov grb, na crvenom štitu zlatni vrh strelice, još se koristi, a to je grb Općine Kršan.